U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog,,
Neka Allah blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu, i neka Njegova osuda bude na njihovim neprijateljima.
Kao muslimani [we believe that]Časni Kur’an predstavlja veliki izazov za sve različite puteve i ideologije. Kuran je vječno čudo [of Islam] koje niko nije mogao – ili će ikada moći ponoviti. Bez obzira koliko ga čitali, učili i razmišljali o njegovim riječima, Kur’an će uvijek ostati relevantan, zapanjujući i neprestano se razvija.
Možete pročitati bilo koju drugu knjigu, jednom ili dvaput, ali uskoro će vam dosaditi, izgubiti zanimanje i vjerovatno nećete imati potrebu za ponovnim čitanjem. Ako se odlučite za ponovno čitanje, neće vam biti korisno. To ništa neće dodati vašem znanju jer ste sadržaj knjige već potpuno internalizirali. Kur’an je izuzetak – ko ga razumije, bez obzira koliko su ga puta pročitali, i dalje će ga smatrati relevantnim i prestižnim. Stalno ćete osjećati potrebu da ga pročitate, razmislite i razmišljate o njemu. To je zato što se svaki put kada se Kur’an čita, iz njega izvode nove i vrijedne informacije.
Na primjer, do novog i zadivljujućeg otkrića može doći stih koji ste lično pročitali desetak puta. Stoga vidimo da je egzegeza Kur’ana trajna studija koja traje više od četrnaest stotina godina. I dalje ostaje fokus rasprave među naučnicima, naučnicima, istraživačima i misliocima – uključujući nemuslimane.
Ova slavna knjiga čudo je naše religije. Imamo pravo predstaviti našu svetu knjigu kao izazov narodima. Također imamo pravo na imama Hussaina (mir neka je s njim) smatrati još jednim čudom naše vjere i predstavljati njegovu stvar kao izazov drugima.
Treba se zapitati zašto.
Iako je bitka kod Kerbale bila jedna od najkraćih bitaka i ratova, koja je trajala ne više od jednog dana i ubila ne više od 100 ljudi, bitka je postala glavno globalno pitanje koje je pobuđivalo zanimanje u svako doba, ne samo tokom mjeseca Muharram.
Već 1.400 godina poruka imama Hussaina (mir neka je s njim) ostaje izvor inspiracije za milione i milione ljudi u istoriji. Ljudi se osjećaju kao da im se [the tragedy]dogodila pred očima. Bez obzira koliko puta pogledali priču o Kerbeli, čuli ili razgovarali o njenim tragičnim detaljima, vaše zanimanje za nju ostaje svježe, kao što ni vaše zanimanje ne bi nestalo bez obzira koliko puta pogledali riječi Časnog Kur’ana .
Koja je tajna ove [connection]? Zašto je bitka za Karbelu, koja se smatra lakom u poređenju sa drugim velikim smrtnim slučajevima, dobila mnogo veći globalni interes i [continuous] odgovor, čak i od nemuslimanskih ljudi? U onoj mjeri u kojoj su mnogi prolili vlastitu krv na dan ‘Ašure u [commemoration] na imama Hussaina (mir neka je s njim)?
Zašto neprestano otkrivamo nove nevjerovatne činjenice i stječemo nove uvide dok nam je predstavljena priča o Karbali ili kada pregledamo njene tragične detalje?
Odgovor može biti samo da je imam Hussain, a.s., čudo islama, čudo uporedivo sa Časnim Kur’anom.
Zaista, imam Hussain, a.s., je živo, vječno čudo. Baš kao i Časni Kur’an, imam Hussain (neka je mir na njega) iznova i iznova zadivi ljude. I kao što ne postoji tako utjecajna knjiga kao što je sveti Kur’an, ne postoji niti druga tako utjecajna knjiga kao što je imam Hussain (mir neka je s njim).
Jednom kada se stvar imama Hussaina, alejhi selam, spozna i shvati, ostavlja dubok utjecaj na dušu. Njegova je stvar duboko potresna čim ljudi shvate veličinu žrtava koje je ovaj čovjek podnio radi istine, slobode i dostojanstva.
Mnogi ratovi su se odvijali kroz istoriju, mnogi su se žrtvovali i mnogi su bili suzbijeni. Ali svi su izblijedjeli u beznačajnost, čovjek ih se jedva sjeća. Pa čak i kad se sjećate tih ljudi, to je uglavnom na ograničen, kontroliran i nepristran način. Na primjer, na dan svoje smrti, ljudi se okupe na mjestu ukopa određenog simbola svoje vjere ili ideologije, stave buket cvijeća na svoj nadgrobni spomenik i ostanu tamo minutu šutnje i to je to.
Za imama Hussaina (mir neka je s njim), međutim, treba se zapitati: ‘Postoji li jedan jedini dan kada se po cijelom svijetu ne održavaju ceremonije u znak sjećanja na veliki simbol koji je imam Hussain (mir s njim)?
Tokom mjeseca Muharram i Safar, kada se ljudi zapute u Kerbalu[in their millions] i skupe se pred njegovim svetim svetištem, gdje izvode žalosne rituale na skali kojoj se ne može mjeriti nijedno drugo svetište, [ask yourself] jeste li ikad vidjeli da se okupilo toliko ljudi u tuđem svetištu?
Da li je postojala još koja stvar koja je na tako nevjerovatan način privukla veću pažnju svijeta od one Imama Huseina (mir neka je s njim)?
Na primjer, zbog čega bi Kinez na isti način kao i Kanađanin oplakivao tragediju imama Hussaina (mir neka je s njim)? Šta bi natjeralo Afrikanca da plače zbog gubitka imama Hussaina (mir neka je s njim) na isti način na koji bi to učinio i Rus?
Tokom mjeseca muharema u svim dijelovima svijeta održavaju se razne ceremonijalne skupštine (tj. Majalis) od strane osoba koje ne pripadaju arapskoj hašimijskoj lozi imama Hussaina (mir neka je s njim) ili su u bilo kakvom srodstvu sa njim. Bez obzira na to, imama Hussaina (mir neka je s njim) vide kao svoj glavni uzor. Održavaju svečane sastanke u njegovo sjećanje i oplakuju njegov gubitak.
tOsnivač [once] organizacije Sayed al-Shuhada (mir neka je s njim) u Kuvajtu rekao mi je [about] da je 1990-ih otišao u jednu od afričkih zemalja da propovijeda religiju islam i šiit. Isprva je mislio da u ovoj zemlji neće biti šiita. Međutim, kasnije je otkrio da postoji usred afričke šume udaljeno selo do kojeg mu je trebao loš dan i po zbog loših uslova na putu. Ulice su bile neasfaltirane, nije bilo telefonskih linija, struje ili bilo kakvih znakova civiliziranog života.
Kad je stigao tamo, iznenadio ga je činjenica da su seljani svi šiitski muslimani. Međutim, zbog vremenskih i izoliranih faktora, njezina vjerska svijest je postepeno nestajala [Surprisingly] Jedina stvar koja im je ostala bila je stara zastava na kojoj je pisalo ‘O’ Hussain ‘, a jedino što im je bilo spaljeno u umu bio je imam Hussain (mir neka je s njim). I tako glasno povikaše na svom jeziku: ‘O’ Hussain. O’Hussain. O ‘Hussain.’
Zaista, nijedna druga osoba ili stvar ne može imati takav uticaj i efekat. Stoga sa sigurnošću možemo reći da je imam Hussain, alejhi selam, zaista vječno čudo svete religije islama.
Istoričari izvještavaju da je Prorokov pratilac (mir neka je s njim i njegovom čistom porodicom) poznat kao Anas ibn al-Harith al-Kahili al-Asadi čuo kako je Poslanik (mir neka je s njim i njegovom čistom porodicom) rekao da je njegov unuk imam Hussain (neka je mir na njega), bio bi ubijen u mjestu zvanom ‘Karbala’ u Iraku. Oni koji su mučenički postradali od njega imaju visoki status u Džennetu, a oni koji nisu mučenički sigurno će biti ispunjeni velikim pokajanjem.
Kad je to čuo, odlučio je ostaviti sve iza sebe i krenuo prema Karbali, tada nenaseljenoj pustinji, gdje je podigao šator i dugo tamo živio sam da ne bi propustio privilegiju, pored imama Hussaina (Mir neka je na njega) biti mučenik.
Neki ljudi iz okolnih sela nekada su lovili životinje u Karbali i primjećivali Anasov šator. Otišli su do šatora, donijeli svoj selam i pitali ga zašto tamo živi sam. Znao je odgovarati:
‘Ja sam Anas ibn al-Harith al-Asadi, pratilac Svetog poslanika. Čuo sam da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da ovdje treba ubiti Huseina (alejhi selam). Živim ovdje jer bih ga mogao upoznati i umrijeti s njim.
Zaista, kad je imam Hussain, stigao u Kerbelu, ovaj čovjek je bio vrlo star. Preko čela zavezao je zavoj da drži obrve na mjestu kako mu ne bi prekrile oči. Prvi je sreo imama Hussaina (mir neka je s njim) i među prvima koji su ubijeni na dan ‘Ašure. U svetoj Zijari iz Nahije, odama imama Mehdija šehidima Kerbele, vidimo da imam Mehdi (mir neka je s njim) spominje ovog velikog čovjeka i prenosi mu svoj selam.
Gdje bi se još mogao naći takav [an example] ljubavi, požrtvovanja, odanosti i odanosti takvom simbolu? Zaista, to je ono što imama Hussaina čini izuzetnim u svim aspektima. Svijet nije vidio ni trenutka smirenja od mučeništva imama Hussaina (mir neka je s njim).
Sukob između istine i laži, pravde i nepravde, humanosti i brutalnosti nastavlja se. Danas možemo jasno vidjeti pobjedu imama Hussaina, alejhis-selam, i pobjedu onih koji su vjerovali u njegovu poruku i učenja. Takođe jasno možemo vidjeti poraz Jezida (Allahova srdžba na njega) i poraz onih koji su pošli njegovim stopama.
Postoji tradicija koja se pripisuje imamu Zain al-‘Abideenu (mir neka je s njim). Suština ove pripovijesti je da su nakon mučeništva imama Hussaina, i njegovih pratilaca na zemlji ostale samo tri šiitske osobe. Ostali su svi bili sljedbenici Jezida i sinovi Ummeje
A šta sad vidimo? Od tri pojedinca do oko pola milijarde šiitskih muslimana na zemlji danas, svi viču u jedan glas, ‘O Hussain’! Dok put Jezida i Bani Ummeje – ili tačnije put Abu Bekra i Omera – gubi iz dana u dan [za [losing followers].
Svakim se danom sve više ljudi vodi porukom imama Hussaina (mir neka je s njim) i njegovim učenjima. Oni izjavljuju da su prešli na šiitski islam. Da li je ikada do vas došlo da je šiitska osoba prešla na vjeru Jezida ili čak vjeru Abu Bekra i Omera? Jeste li ikad čuli za osobu koja se ograđuje od čistog poslanikovog doma (a.s.) i umjesto toga sprijatelji se s Ebu Bekrom, Omerom i Aišom?
Zašto se šiitskih muslimana povećava broj, a pripadnika drugih sekti stalno smanjuje? Kako su uspjeli narasti sa tri na milione i milione sljedbenika? A s druge strane, gdje su Jezidovi milioni sljedbenika?
Na ovo može biti samo jedan odgovor: Imam Hussain, i njegovi sljedbenici postigli su pobjedu i napredak do danas, dok Yazida i njegovih sljedbenika više nema.
Draga braćo,
Završit ću svoj govor s dvije tradicije koje se pripisuju imamu Hussainu (mir neka je s njim). Odabrao sam ove dvije tradicije jer većina vas nije čula za njih. Nažalost, zašto ih ne poznajete, jer ih naši predavači gotovo ne spominju, jer ne žele povrijediti osjećaje sljedbenika drugih sekti. Međutim, vjerujem da je jedna od obaveznih dužnosti naše religije da se više ne stidimo otkrivati tradicije imama Hussaina (mir neka je s njim) samo zato što neki mogu odbiti da ih prihvate.
Ove dvije tradicije otkrivaju stav imama Hussain, a.s., prema Ebu Bekru, Omeru i A’ishi. Važno je da ljudi toga budu svjesni. To je jednako važno kao i poznavanje stava imama Hussaina, prema Mu’aviji i Jezidu. Zašto se ograničavamo na spominjanje onoga što je imam Hussain, rekao o Muaviji i Jezidu? Zašto ne obratimo toliko pažnje na ono što je rekao o Abu Bekru, Omeru i A’ishi?
Prvo kazivanje prenio je jedan od naših najvećih drevnih učenjaka, šeik Abu al-Salah al-Halabi (neka je Allah zadovoljan njime), u svojoj poznatoj knjizi Taqreeb al-Ma’arif. Mnogi su naši učenjaci ovu knjigu smatrali pouzdanom, uključujući al-Allamah al-Medžlisi (Allah bio zadovoljan s njom).
Šejh el-Halabi je ispričao da je imam Hussain, na pitanje o njegovom odnosu prema Ebu Bekru i Omeru odgovorio:[along the lines of]:
’’Tako nam Allaha, oni su nam uzurpirali prava, stali su nam na vrat i omogućili ljudima da sjede na našem [they have allowed people to commit injustice towards us]. Uistinu, Allah će im izreći strogu kaznu na Sudnjem danu ako ljudi budu tražili da posredujemo.
Drugu priču ispričao je naš veliki učenjak al-Kulaini (neka je Allah zadovoljan njime) u al-Kafi, jednoj od najautentičnijih šijitskih knjiga.
Al-Sheikh al-Kulaini rekao je da se imam Hussain,, suočio sa A’ishom kad je izašla da bombardira lijes imama al-Hasana strelicama u vrijeme njegove sahrane. [along the lines of]:
Dugo ste vi i vaš otac ignorirali privatnost Allahovog Poslanika (s). Doveli ste u njegovu kuću one koje on nije želio. Allah će te smatrati odgovornim za ovo:”O ‘A’isha.” Na to je A’isha odgovorila: ‘Odvedi svog sina iz moje kuće; Vi ste sporni ljudi. ‘
Ove dvije priče otkrivaju stav Imama Hussaina (mir neka je s njim) prema tim neprijateljskim likovima. Imam Hussain (mir neka je s njim) jasno je pokazao da su Abu Bakr, Omer i Aiša uzurpirali prava Ehli-bejta (mir neka je s njima) i nanijeli im ogromnu štetu. A za svoja djela suočit će se sa svojom neizbježnom propašću na Sudnjem danu.
Dakle, bitka na Kerbeli nije bila samo bitka protiv Muavije, Jezida i Bani Ummeje – to je bila i bitka protiv Abu Bekra, Omera, Osmana i Aiše.
Ured Šejha al-Habiba