PITANJE:
Zašto je Ali šutio više od 20 godina kad su mu prava zaista uzurpirana?
ODGOVOR:
U ime Allaha, Samilosnog, Samilosnog,,
Neka Allah blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu, i neka Njegova osuda bude na njihovim neprijateljima,
Uobičajena je zabluda da je zapovjednik vjernika, Ali, sin Ebi-Taliba (mir neka je s njim), šutio nakon što su mu uzurpirana prava. Ne šuti, ali je strpljiv, što potvrđuju brojni povijesni izvještaji.
U mnogim izvještajima se navodi da je imam Ali, mir neka je s njim, pokušao povući svoja prava iz trenutaka nakon šehida Svetog poslanika (mir s njim i njegovom porodicom). Učinio je to okupljanjem pristalica za svrgavanje Abu Bekra i Omarovog režima, javnim govorima u kojima se osuđuje nova tiranska vlada i izdaja muslimanske nacije u kuću poslanika (mir neka je s njima), te licem u lice sukobima s korumpiranim pojedincima koji su vodili tiranski režim i njihovim podređenima.
Na primjer, u knjizi slavnog Tabi’eeja, Sulaym-a, sina Qais al-Hilali-a, kaže se u podužoj pripovijesti koja je napisana na dan Saqife (kada je vlast oduzeta grupi licemjera):
“Kako se bližila noć, Ali je nosio (mir neka je s njim), Fatimu (mir s njom) na magarcu i držao ruke svoja dva sina Hassana i Hussaina (mir neka je s njima). I nije ostavio nikoga od Badra, niti bilo koga od muhadžira i ensarija, osim što je otišao do njihovih kuća i spomenuo svoje pravo na njih i pozvao ih da ga podrže. Niko mu nije odgovorio, osim četrdeset i četiri muškarca. Zato im je naredio da se sljedećeg jutra sretnu obrijanih glava i oružja kako bi mu se mogli zakleti na vjernost do smrti. Kako se bližilo jutro, niko od njih nije ostao vjeran, osim četvorice.
Pa sam rekao Salmanu: ‘Ko su bili četvorica?’
Rekao je: ‘Ja, Abu Dharr, Miqdad i Zubayr, sin Avvam.’ Tada je Ali, a.s., otišao noć poslije njih i pozvao ih, a oni su rekli: ‘Naći ćemo se ujutro’, a niko nije došao osim nas. Tada je treće noći otišao k njima i nitko nije došao osim nas.
Al-Hilali, Sulaym, sin Qaisa (1430 H). Kitab Sulaym, sin Qais al-Hilalija. Qom: Dalilema, str. 143-163
Takođe se izvještava da se imam Ali, mir neka je s njim, jednom direktno suočio sa Abu Bakrom i Omarom na sastanku. O ovome je izvijestio jedan od naših učenjaka, Sayed Mohammad Riza al-Kamali al-Esterabadi (učenjak 14. vijeka), u svojoj knjizi As-Sawarim-ul-Hasima fi Tareekh-iz-Zahra’i Fatima, gdje mu je rekao drugi knjige Kashf-ul-La’ali ‘, koju je sastavio drugi naš učenjak, šeik Saleh iz Abdul-Wahhaba, sin Arandasa (učenjak iz 9. vijeka):
O izdajnički i opsceni ljudi! O prljava i odvratna sperma! O životinje koje idu svojim putem kako hoće! Ustali ste na noge i odstupili od svog vođe (proroka)! Htjeli ste biti licemjerni! A vi volite gledati neznanje i izazivati neslaganje!
Al-Esfahani, Mohammad Hassan al-Mirjahani (1388H). Mustadrak Nahjul-Balagha. Teheran: (izdavač nejasan u tisku), svezak 1, str. 285
Dakle, dokazali smo da imam (a.s.) ne šuti o nepravdi kojoj je bio izložen. Ispitajmo sada zašto nije pokrenuo vojnu revoluciju da bi eliminisao nove tiranske režime i vratio svoja prava.
Glavni razlog za to može se zaključiti iz mnogih povijesnih izvještaja na tu temu. Imamu Aliju (mir neka je s njim) Prorok je zaista navijestio o nepravdi koja će ga zadesiti nakon poslanikove smrti. Pored toga, Poslanik mu je naredio da bude strpljiv i da ne ustaje protiv svojih neprijatelja ukoliko ne može okupiti određeni broj ljudi koji će mu pomoći.
Nema sumnje da bi imam (neka je mir na njega) sam mogao pobijediti svoje neprijatelje. Ali, takođe su ga vezale Božje zapovijedi i Njegov Poslanik (mir neka je s njim i njegovom porodicom) i zakletva koju je položio (kakvo bolje objašnjenje za ovo? Odnosno, zakletva). To je glavni razlog zašto Imam nije prisilno povukao svoja prava.
Na primjer, kaže se da je imam Džafer al-Sadik (mir neka je s njim) upitan zašto se imam Ali (mir s njim) nije borio protiv trojice tirana koji su vladali prije njega, nakon čega je rekao:
Jer mu se nije smjelo boriti ako sa sobom nije imao više od tri vjernika.
Al-Qummi, Mohammad, sin Alija, sin Hussaina, sin Babawayha (2006. n. E.). Ilal al-Shara’e ‘. Beirut: Dar Al-Mortada, svezak 1, str. 149
Umm Salama (mir neka je s njom), Poslanikova supruga, govori da je Poslanik (mir s njim i njegovom porodicom) obavijestio imama Alija (mir neka je s njim) o događajima nakon njegove smrti, nakon čega je Imam Ali rekao:
Neka moj otac i majka budu žrtvovani za tebe, o Božiji Poslaniče. Kad se to i to dogodi, što mi kažeš da učinim?
Poslanik odgovori:
“Naređujem vam da budete strpljivi.”
I ponovio je istu riječ tri puta.
Al-Tabarsi, Ahmad, sin Alija (1380 H). Al-Ihtiyaj. Qom: Intisharat ash-Shareef al-Razi, Tom 1, str. 257-258
U knjizi Sulaym, sin Qais al-Hilali-a, u dugačkoj pripovijesti se navodi da je Imama Alija, alejhi selam, nakon bitke na Jamalu od strane osobe po imenu Ash’ath, sina Qais-a, tokom njegovog boravka u Kufi : prijavljeno je:
“Šta te spriječilo, sine Abi-Talibov, da se boriš i udaraš mačem kao brat Taima, sina Murre (Abu Bakr) i brat sinova Adija, sina Ka’ba? ( Omar), a bratu sinova Umayya (Osmana), takođe nakon njih, obećana je vjernost?
Niste održali govor za nas otkako ste došli iz Iraka, osim što ste prije nego što ste sišli sa propovjedaonice rekli: ‘Tako mi boga, ja imam više vlasti nad ljudima i još uvijek sam potlačen od Boga’, primio je Mohammed. Dakle, šta vas je sprečavalo da udarate mačem dok ste bili ugnjetavani?”
Na što je on odgovorio:
“O sine Qaisov, čuj odgovor: U tome me nije spriječio kukavičluk, niti odbojnost da upoznam svog Gospodara (mučeništvo), niti neznanje da je ono što Bog ima za mene bolje od ovoga svijeta i da živim u tome.
Međutim, ono što me je spriječilo u tome bila je zapovijed Božjeg poslanika (neka je blagoslov Božiji na njega i njegovu porodicu) i njegov savez sa mnom.”
Predaja se nastavlja sve dok imam ne kaže:
“A kada je Božji poslanik (neka su blagoslovi Božji na njega i njegovu porodicu) poginuo, ljudi su se nagnuli prema Ebu Bekru i obećali mu vjernost, dok sam ja bio zauzet pranjem i sahranjivanjem Božijeg poslanika (neka je Božji blagoslov biti na njegovoj i njegovoj porodici).
Tada sam bio zauzet (kompilacijom) Kur’ana. I tako sam sebi obećao da neću nositi svoj ogrtač – osim za molitvu – dok knjigu ne budem imao zajedno, i jesam.
Tada sam nosio Fatimu i držao sam ruke svoja dva sina, Hassana i Hussaina, i nisam ostavio niti jednu osobu među ljudima Badra i onima koji su prije mene prihvatili islam, iz redova muhadžira i ensarija , osim što sam ih pozvao od Boga s desne strane i zamolio da me podrže.
Niko od ljudi mi nije odgovorio, osim četvoro ljudi: Salman, Abu Dharr, Miqdad i Zubayr. A u svom domaćinstvu nisam imao nikoga na koga bih se mogao osloniti ili ojačati.
Što se tiče Hamze, on je ubijen na dan Uhuda. Što se tiče Džafera, on je ubijen na dan Mu’te, a ja sam ostala između dvojice zločestih, bezobraznih, prezirnih, nesretnih i nesposobnih ljudi: Abasa i Aqeela, a oni su bili nevjernici ne tako davno. I tako su me (neprijatelji) prisiljavali i ugnjetavali.”
Predaja se nastavlja sve dok imam ne kaže:
“O sine Qaisa, onoga koji je podijelio sjeme i stvorio ljude, da mi je četrdeset koji su mi se obavezali ostali vjerni i da su mi sljedećeg jutra došli obrijanih glava prije nego što sam bio prisiljen Ateeq (Abu Bakr), tada bih ustao protiv njega i progonio ga pred Bogom (On je sjajan i uzvišen).”
Al-Hilali, Sulaym, sin Qaisa (1430 H). Kitab Sulaym, sin Qais al-Hilalija. Qom: Dalilema, str. 213-220
Ured Šejha al-Habiba
