PITANJE:
Mir s vama U jednom od svojih blagoslovljenih islamskih predavanja rekli ste da je ‘nasibi’ onaj koji postavlja Ebu Bekra i Omera (Allah ih obojicu prokleo) iznad imama, zapovjednika vjernika (Allah ga blagoslovio). Slažem se s vašim mišljenjem, jer vidim da je uzurpacija kalifata jedan od najvećih načina ‘Nusba’ protiv Ahlul-Bayta (mir neka je s njim). Međutim, kakvo su mišljenje velikih učenjaka šiitskih imamije u definiranju ovog značenja? Mislim, može li Vaša Eminencija da nam kaže šta su rekli učenjaci koji se slažu s vašim mišljenjem? Možete li nam dati izvore?
Bo Abdullah
ODGOVOR:
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog,,
Neka Allah blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu, i neka Njegova osuda bude na njihovim neprijateljima.
Najrasprostranjenije mišljenje među našim najstarijim učenjacima je da je onaj ko odbacuje sveti autoritet nasib i nevjernik i prema tome je osoba na koju se primjenjuju prosudbe nevjere. Međutim, napravili su iznimku od ovih presuda za ‘slabije’ među ‘sunitima’, tj. Općenite, prostodušne i neuke ljude koji nisu u stanju proširiti svoje znanje o religiji.
Kao rezultat toga, najrasprostranjenije mišljenje među našim najmlađim učenjacima postalo je da onaj ko odbacuje sveti autoritet je musliman – iako ima „prividno“ vjerovanje u islam – i oni su na njega primijenili presude islama. Međutim, oni razlikuju takvu osobu od vjernika koji vjeruje u sveti autoritet Ahlul-Bayta. Na osnovu toga su rekli da redoviti „suniti“ nije ni nasib ni nevjernik, te da je samo onaj koji otvoreno izražava neprijateljstvo prema Ahlul-Bayt riječima i djelima, taj je Nasib i nevjernik je.
Među učenjacima koji su proglasili ‘sunnije’ Nawasibom (množina Nasiba) i nevjernicima su sljedeći učenjaci:
Sheikh al-Tousi. He said in his book, Al-Tahdheeb:
He who opposes the people of truth is a disbeliever, hence his ruling is the ruling of disbelief.
• Ibn Idrees al-Hilli, autor knjige Al-Sara’ir, rekao je:
Svatko tko se suprotstavi ljudima istine je nevjernik i po tom pitanju među nama nema spora.
• Mohammad Saleh al-Mazendarani, koji je u svojoj knjizi ‘Šarh’ Usul al-Kafi ‘rekao:
Ko god to odbije (tj. Sveta vlast) nevjernik je jer je on najveća stvar koju je Glasnik donio i obrazloženje odbija od osnovni principi religije.
• Mučenik Nourullah al-Tusturi, koji je u svojoj knjizi Ihqaq-ul-Haqq rekao:
Poznato je da samo dva svjedočenja nisu dovoljna (da bi se ubrojila u muslimane). Umjesto toga, mora se striktno pridržavati svega što je Poslanik (Allah ga blagoslovio i on i njegova porodica) donio u odnosu na povratak (tijela) i imamata, što potvrđuje njegova poznata izreka – neka Allah blagoslovi njega i njegove porodica: “Ko umre, a ne pozna imama svog vremena, umire smrću od neznanja.” Nema sumnje da onaj ko negira bilo šta od toga nije ni vjernik ni musliman, jer su duhovi i khawarij – iako su bili muslimani samo razmatrajući njihovo priznanje dva svjedočenja – još uvijek nevjernici uzimajući u obzir njihovo odbacivanje poznatih stvari u religiji, čak i jedno od njenih najvećih obrazloženja, naime imamat zapovjednika vjernika (neka je mir na njega).
• Šejh Abul-Hassan al-Sharif al-Futuni al-‘Amili, koji je u svojoj knjizi ‘Sharh’ al-Kifaya u ime Murtadhe Ilm-al-Hude govorio o nevjerstvu i nusbima ‘sunita’:
Želim Znao bih razliku između nevjerice u Allaha (On je Uzvišeni) i Njegovog Poslanika i nevjerice u Imame (mir neka je s njima), iako su sve ove stvari među osnovnim principima religije. Moglo bi biti da su zabludu koju su imali tvrdili da je protivnik (tj. ‘Sunit’) pravi musliman, što je korumpirana prevara koja se protivi često ponavljanim narativima. Istina je ono što je Ilm-al-Huda rekao da su oni nevjernici i da bi trebali ostati u Paklenoj vatri. Narativi po tom pitanju više su od brojanja i ovo nije mjesto za spominjanje jer su prešli granicu čestog ponavljanja. Po mom mišljenju, nevjerica ovih ljudi jedna je od najočitijih stvari u sekti Ahlul-Bayt.
• Veliki učenjak Al-Bahrani, autor Al-Hada’iq-a, koji je rekao:
Naši dokazi za ono što smo spomenuli su citirani narativi koji potvrđuju ono što Nusb definira i izvršenje njegove presude o onima koji spadaju u njegovu kategoriju zahtijevaju sklonost idola i tiranina (Abu Bakr i Omar) ili mržnja prema šiitima, i nema sumnje da su te stvari prisutne kod ovih protivnika.
Također je rekao u poglavlju o ‘Čistoći’ svoje knjige, Al-Hadai’q al-Nadhira:
‘Što se tiče onoga što potvrđuje nečistoću nasiba – kako sam saznao, ovo je izraz koji opisuje bilo kojeg protivnika, osim onoga ko je ‘slabiji’ …
U drugom dijelu rekao je:
‘… kao što smo jasno rekli u knjizi’ Al-Shihab-ul-Thaqib fi bayan ma’na al-Nasib ‘o nevjerici naših protivnika, kao i njihovom nusb-u i politeizmu, i da su pas i Židov bolji od njih ‘.
Učenjak Al-Bahrani napisao je opsežnu poslanicu koja se bavi ovom temom, pod naslovom ‘Al-Shihab-ul-Thaqib fi bayan ma’na al-Nasib’ (što znači: Vidovita zvijezda u pojašnjenju značenja nasiba), zato se pozovite na nju .
• Sayed Ni’matullah al-Jaza’iri, koji je u svojoj knjizi ‘Al-Anwar al-Nu’maniya’ rekao u kojoj je spomenuo mišljenje drugog mučenika Zaynul-Deen al-‘Amilija:
‘I zaključak Kakav Većina učenjaka (neka je Allah zadovoljan s njim) smislila je da je poanta ove izjave u tome da pokušava okrenuti Mohammedovu porodicu protiv njega (neka je Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu) i njegova mržnja otvoreno izražava prema njima – kao Khawarij i neki ljudi preko rijeke (zapadno od Eufrata i Tigrisa) su to učinili. Svoje sudove o Nasibijima implementirali su shodno tome u poglavlja svojih knjiga koja se bave pitanjima čistoće, nečistoće, nevjere, vjerovanja, prihvatljivosti i neprihvatljivosti braka. Naš šeik, drugi mučenik, bio je sjajan čitajući najneobičnije naše priče, kroz koje je došao do zaključka da je nasibi onaj koji želi razljutiti šijite Ahlul-Bayta (mir neka je s njima) i koji otvoreno izražava klevetu protiv njih koju je počinila većina naših protivnika.
• Izraz koji koristi drugi mučenik (Allah bio zadovoljan s njim) nalazi se u knjizi Rawdh-ul-Jinan, u poglavlju koje govori o nečistoćama ostataka vode koju pije nevjernik i postaje nasib, i to je ovo:
Važnost napora da se razljuti Ahlul-Bayt (neka je mir nad njima) ili bilo koji od njih, ili izrazi mržnja prema njima, bilo izravno ili neizostavno – kao u osjećaju odvratnosti da ih se spominje i širi njihove vrline i zanemaruju njihove zasluge samo zato što su njihove zasluge i neprijateljstvo prema njihovim ljubavnicima samo zbog njihove ljubavi. Al-Sadouq, sin Babawayh-a, rekao je za Al-Sadiqa, alejhis-selam, u ime Abdullaha, sina Sinana, koji je rekao: ‘Nasib nije taj koji nas nervira Ahlul-Bayt, jer ćete vi ne mogu naći nikoga ko kaže: Mrzim Mohammada i porodicu Mohammad. Međutim, Nasib je taj koji vas uznemirava znajući da ste s nama prijatelji i da ste iz našeg šiita. A u nekim narativima: Zaista, svako ko idola i tiranina (Abu Bakra i Omara) učini superiornim (preko Alija) je Nasibi. To su mišljenja i neki učenjaci, jer nema većeg neprijateljstva od toga da nečasnog čovjeka ispod ranga savršenstva učine superiornim i da više vole čovjeka koji glupo kroči putem budalastih i neukih od onoga koji ima najviši rang sjaja do te mjere da neki sumnjaju da je on Uzvišeni Allah.
Među onima koji su sunnije nazivali muslimanima bio je i Al-Sadouq, koji je u svojoj knjizi Man La Yahdhuruhul-Faqih u poglavlju o braku rekao:
Neznalice pogrešno vjeruju da svaki protivnik jeste i jeste Nasib, a nije.’
Veliki učenjak,Murtadha al-Ansari,odgovorio je autoru knjige Al-Hada’iq u poglavlju Tahara (Čistoća) i zastupao mišljenje da su ‘suniti’ muslimani, a ne Nawasib. Većina naših najmlađih učenjaka učinila je isto, jer u stvarnosti oni ovise o temeljima i metodama Šeika al-Ansarija kada su u pitanju principi pravde, kao i nadležnosti.
Što se tiče dokaza koje je koristila prva grupa učenjaka, oni su obilni i opsežni u pričama i pričama Nepogrešive kuće. Među njima je i ono što se u El-Kafiju govori o Ebi-Džaferu al-Baqiru (Allah ga blagoslovio):
Allah je uspostavio Aliju (a.s.) kao znak između njega i njegovog stvaranja; Ko ga poznaje, vjernik je, a ko ga odbije nevjernik, a ko ga ne poznaje, odstupa.
Pored toga, u El-Kafiju se prenosi sljedeće u ime El-Sahhafa koji je rekao:
Zamolio sam Aba-Abdillaha (imama al-Sadika – mir neka je s njim) za sljedeću Allahovu riječ (Uzvišeni je On):’. .. tako da među vama postoji nevjernik, a među vama vjernik … kur’an 64:3
Rekao je:’ Allah je dž.š. definirao njihovu vjeru prijateljstvom s nama i nevjerom u njega toga dana, kada je sklopio savez s njima dok su bile sitne čestice u Adamovoj kičmi.
Uz to, sljedeću pripovijest Al-Sadouqa u Ma’ani al-Akhbaru s velikim lancem pripovjedača prenosi Mu’la, sin Khunaya, koji je rekao:
Čuo sam Aba-Abdillah (mir s njim) ) kažu: ‘Nasib nije onaj koji se okreće protiv nas, Ahlul-Bayt, jer nećete naći nikoga ko kaže: Mrzim Mohammada i porodicu Mohammad. Ali nasib je taj koji se okreće protiv vas, znajući da ćete se sprijateljiti s nama i distancirati se od naših neprijatelja.
Može biti da su najvažniji dokazi, posebno za zaključak da je svaki „sunit“ Nasib, ono što smo već spomenuli u našim predavanjima; Ovo je priča o Ibn Idreesu, ispričana u Mustatrafat al-Sara’iru, o Mohamadu, sinu Aliju, sinu Isaa, koji je napisao pismo imamu Abil-Hassanu al-Hadiju, neka je mir na njega, u kojem ga je pitao da li treba testirati osobu na više od pukog preferencijalnog tretmana za Abu Bekra i Omara i vjerovanje u njihovo legalno ponašanje da bi se znalo je li on nasib ili ne. Imam je odgovorio:
Ko god da je, on je nasib.
Neki ugledni učenjaci našeg doba ovu pripovijest proglašavaju slabom jer je Mohammad, sin Alija, nepoznata osoba. Takav zaključak, međutim, nije dovoljno jak kada se kombinira i poveže s ovom naracijom s drugim sličnim i opsežnim dokazima koji se često ponavljaju u našim izvorima. U svakom slučaju, upotreba izraza ‘nasib’ za bilo kojeg ‘sunita’ nije problem, ali problem je u primjeni Nusbovih presuda i nevjerice na njega, što je zaključak do kojeg se ne može doći – ne zato što ne postoje dokazi koji zabranjuju ovu stvar, već zato što nema konkretnih dokaza koji nas motiviraju da to izbjegnemo ili da u tom smislu ostanemo oprezni. Nawasib – u tom smislu – bili su vrlo brojni i rašireni u svim zemljama. Da se na njih primjenjuju odluke nusba i nevjerice, tada bi važnost izbjegavanja i opreza u direktnom kontaktu s njima – na primjer zbog njihove nečistoće – već bili razjašnjeni i objašnjeni od nepogrešivih imama. Ne postoji izvještaj o ovom pitanju koji je stigao do nas, niti možemo reći da su se imami, uslijed okolnosti Taqqije, suzdržali od rješavanja ovog pitanja jer je bilo razjašnjeno mnogo konkretnih odluka donesenih tokom njihovih tajnih sastanaka, kao što su odluke o Nasibu koji ratuje sa Ahlul-Bayt. Ako neki mogu reći da je dopuštanje izravnog kontakta s njima samo dozvola, mi se u ovom dobu držimo ove tvrdnje i stoga na njih primjenjujemo Nusbove presude i nevjericu ne samo zbog kombinacije njihove stvarnosti (da bude Nawasib ) i presuda u vezi s Nusbom.
Pored toga, jedan od najvažnijih dokaza koji se koristi za dokazivanje da je svaki „sunit“ nasib je sljedeći narativ, koji je u svom rijalu dao Al-Kashi sa svojim lancem prenosilaca u njihovo ime Ibn Abi-Umayr koji je rekao njega:
Pitao sam Mohammada, sina Ali al-Rise (neka je mir na oboje), za ovaj stih:’ Naporan, umoran, bačen u vrelu vatru’ kuran 88:3-4
Rekao je: ‘Otkriven je zbog Nussaba (Nawasiba) i Zejdija i Waqifija među Nussabima.
Ovdje možemo vidjeti kako je imam (mir neka je s njim) ove dvije grupe proglasio Nawasibom, iako se ljudima istine čine bliži zbog vjerovanja u neke od osnovnih principa naše religije i nekih naših Imami stoje od drugih. Pa kako onda „sunit“ koji ne vjeruje ni u osnovne principe naše religije ni u sveti autoritet svih naših imama ne može biti nasibi ako je dalje od istine?
Moramo se još jednom sjetiti da ako „sunnije“ smatramo Nawasibom, ne tražimo od njih da primijenimo odluke Nusba na sve njih, već da slijedimo zaključke nekih od naših najvećih učenjaka, oboje drevnih a takođe i kasnijih učenjaka, koji su kombinovali plemenite narative i izuzimali ‘slabije’ ‘sunite’ iz ove presude. Većina njih pripada ovoj skupini u naše doba, tj. ‘Slabijim’ i nenaklonjenim ‘sunitima’. Među narativima koji su pomogli naučnicima da istraže ovu materiju je i narativ da je svako ko objavljuje dva svjedočenja musliman, čiji su život, imovina i čast zaštićeni i na koga se odnose islamske odluke.
Međutim, postoje neki učenjaci koji su na ovaj zaključak odgovorili rekavši da je uslov za prihvatanje svjedočenja Allahove jedinstvenosti svjedočenje svete vlasti. U svakom slučaju, takva odluka je vrlo obavezujuća i oprezna.
Termin koji je upotrijebio buđenje, pokojni imam al-Shirazi, u svojoj enciklopediji pod naslovom Min Fiqh-ul-Zahra, svezak 3, navodi da su oni (‘suniti’) u stvari nevjernici, ali ne na sudu; Ovo je bio novi izraz koji se koristi za kombiniranje dva značenja i za rješavanje pravne zagonetke po tom pitanju. Rečeno mi je i da je Al-Kho’ei koristio drugačiji izraz da bi ih opisao; Da su teoretski nevjernici, ali praktično muslimani. Međutim, još uvijek nisam pronašao navod ovog izraza ni u jednom od njegovih djela, a može biti i da je čovjek koji mi je to rekao Al-Kho’ei usmeno izgovorio ovu riječ tokom jedne od svojih lekcija.
Rezultat koji možemo vidjeti ispitivanjem narativa i stavova naših učenjaka je da su znakovi Nusba sljedeći: odbacivanje svete vlasti imama, vjera u imamat idola i des Tirana, Abu Bakr i Omar, neprijateljstvo prema šiitima Ahlul-Bayta, neprijateljstvo prema samim Ahlul-Bayt-u. Ko god se podudara sa jednim od ovih znakova, nasib je i nevjernik u stvarnost i u osnovi u Allahovim očima, a njegova sudbina njegov pakleni oganj. Međutim, odluke Nusba i nevjernika ne odnose se na njega, već se na njega odnose odluke islama, osim onoga koji želi da naljuti samog Ahlul-Bayta (mir neka je s njima); Ove odluke bi se trebale odnositi na njega. Što se tiče ‘slabijih’ sunita koji ne smiju negirati istinu, vratit će se Allahu (dž.š.) na Dan uskrsnuća. O ovoj temi govori nekoliko narativa, uključujući i ono što je Al-Kulayni rekao u Al-Kafiju sa svojim lancem prenosilaca u ime imama al-Sadika (Allah neka ga blagoslovi) koji je rekao:
Ko nas poznaje, vjernik je i ko god odbacuje nas je nevjernik, a ko nas ne zna i odbije, neuk je dok se ne vrati na pravi put koji mu je Allah učinio obaveznim kroz obaveznu pokornost nama. Tada ako umre u svom odstupanju, Allah će s njim učiniti sve što hoće. Tada ako umre u svom odstupanju, Allah će s njim učiniti sve što hoće.
Naša braća vjernici moraju se podsjetiti da izjava ‘sunita’ o Nawasibu i nevjernicima nije nešto čega bi se trebali sramiti, jer oni sami kažu da je Allahov Poslanik, Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu, rekao ovo:
Ko umre, a ne učini poznajem imama svog vremena, umire smrću od neznanja.
Poanta ove pripovijesti je da onaj ko umre i ne vjeruje u sveti autoritet istinskog imama svog vremena kojeg je Allah odredio; Umire od religije nevjernika iz doba neznanja. Pa zašto nas kleveću zbog toga što smo ih proglasili nevjernicima, dok sami sebe osuđuju kao takve u vlastitim autentičnim izvorima?! Međutim, oni raspravljaju o tome ko je imam njihovog vremena, pa hajde da raspravimo da li su ti ljudi koje su nazivali svojim imamima imami istine ili imami laži i odstupanja! I zbog čega nas kleveću, dok obični sljedbenici njihove vjere vjeruju da smo devijantni i nevjernički ljudi, pa čak i primjenjuju na nas presude nevjere, i stoga nam omogućavaju da prolijemo krv kao što danas vidimo u Iraku?! Između nas i njih postoji ogroman jaz kada je riječ o međusobnom proglašavanju nevjernicima.
Takođe, ‘suniti’ i oni koji nam se protive moraju shvatiti da im, uprkos činjenici da imamo takva uvjerenja, i dalje želimo dobro i ne činimo im nikakvu štetu, a Allaha, dž.š., molimo da ih pravilno vodi, i ne dopuštamo da naša uvjerenja postanu prepreka koja nas otuđuje od njih i sprečava nas da živimo u miru s njima. Umjesto toga, pozivamo na suživot, suradnju i ljubaznost i tražimo pravo svakog dijela da izrazi svoje vjerovanje i pravo drugog da slobodno o tome raspravlja.
Ured Šejha al-Habiba
