U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog,
Neka Allah blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu, i neka Njegova osuda bude na njihovim neprijateljima.
Ateisti često izazivaju vjernike ovim pitanjem:
‘Ako Bog postoji i bude pravedan i milosrdan, zašto vidimo ove silne nesreće na svijetu, poput zemljotresa, poplava i oluja, ubijajući hiljade nevinih žrtava – uključujući i djecu izgubljenu u ničemu krivnja – koji pretvaraju živote preživjelih u pakao jer su izgubili imovinu ili su onesposobljeni? U čemu su ti nevini ljudi pogriješili i zašto se suočavaju s tim zlom. Je li Bog ljut? ‘
Ovim argumentiranim pitanjem ateisti pokušavaju natjerati vjernike da sumnjaju u postojanje Boga, iako je ovo pitanje po prirodi bez znanstvenih parametara i dolazi iz neuravnoteženog pogleda na prirodne događaje.
Pripisivanje zla tim događajima povezano je s nekim njihovim efektima na život grupe pojedinaca samo ako su na njih pogođeni određeni gubici. Ovo je samo dio mnogih učinaka ovih incidenata, od kojih su neki pozitivni, korisni ili korisni za ljudski život. Je li onda pošteno generalizirati negativne učinke ovih događaja i navesti druge da vjeruju da su čisto zli?
Pogledajmo stvar s većom objektivnošću i pogledajmo nekoliko primjera. Na primjer, kada jedna od glavnih afričkih rijeka doživi ozbiljnu poplavu, sela oko rijeke su poplavljena, ljudi umiru, domovi i imovina su uništeni, a porodice postaju beskućnici. Ovdje stanovnici ovih sela misle da je poplava bila loša s njihove tačke gledišta i voljeli bi da se nije dogodila.
Ali istovremeno, poplava uzrokuje da slatka voda dopire do udaljenih sela, čiji stanovnici umiru od gladi i siromaštva, neplodna zemlja se navodnjava, biljke rastu, poljoprivredni prinosi rastu, gladni se hrane, prihodi ljudi rastu, trgovina se povećava , bogatstvo odjednom pada na vlasnike zemljišta, kuće uspijevaju, a porodice su sretne. Ovdje stanovnici ovog sela smatraju poplavu dobrim razlogom za njih i zahvaljuju Bogu na njihovoj pojavi.
Kada zapuše izuzetno jak vjetar, neke od obala su pogođene. Obalna sela su oštećena, pojedinci umiru, kuće su uništene i tako dalje. Prema stanovnicima ovih sela, oluja je gadna. Međutim, istodobno je, također, taj siloviti vjetar koji pomiče jedrenjake na moru i spašava ljude na brodu od utapanja, a isti taj silovit vjetar formira oblake čija voda kasnije pada kao kiša u različitim zemljama i zemlja je zalijevana.
To je isti žestoki vjetar koji okreće vjetrenjaču i donosi bogatstvo i hranu svojim vlasnicima. To je isti onaj žestoki vjetar koji održava temperaturu planete Zemlje, održavajući je na nivou i sprečavajući je da se podiže kroz slojeve oblaka, gurajući je na nebo i popravljajući ozonski omotač. Upravo ta stvar uzrokuje oprašivanje voća i cvijeća. Upravo ta stvar rasipa dim i otrovne plinove koje ispuštaju tvornice koncentrirane u industrijskim gradovima i njihovoj okolini, čisti zrak i spašava čovječanstvo od raka, plućnih bolesti i urođenih oštećenja uzrokovanih udisanjem otrovnih isparenja roditelja itd. i tako dalje. Ovdje je ovaj vjetar dobar za sve ove ljude.
Ako je u regiji jak zemljotres, ljudi s te strane umiru, a imovina im se uništava i tako dalje. Ovdje je ovaj zemljotres zao sa njihove tačke gledišta, ali u isto vrijeme potres je taj koji sprečava da nivo zemljine kore padne na takav nivo da more prekriva stotine, možda i hiljade sela – nešto što dovodi do gubitak života, jer se razina mora svakodnevno povećava širom svijeta.
Zemljotresi podižu tvrde slojeve pod zemljom kroz podzemne vulkane koji kompenziraju porast nivoa mora. Ovo će spasiti ljudski život na površini zemlje. Zemljotresi obnavljaju hemijski poredak planete. Zemlja mora preći zemljotresni sistem kako bi uravnotežila hemijske komponente gasova i druge elemente koji su neophodni za postojanje života na površini ove planete. U osnovi su zemljotresi ti koji su stvorili ove kontinente na kojima danas živimo i oni nastavljaju da formiraju ostrva u okeanima kroz ono što pljunu vulkani lave, a one se učvršćuju i pretvaraju u koru.
Slično tome, upravo ti zemljotresi uzrokuju da minerali i plemeniti metali poput zlata i srebra budu potisnuti na površinu zemlje, što dovodi do prosperiteta čovječanstva i okreće točak ekonomskog rasta. Ovdje su ti zemljotresi dobri za ljude.
Dakle, ne možemo suditi o tim prirodnim događajima i reći da su to jednostavno i jednostavno zlo, jer samo vrlo izbliza vidimo neke njihove negativne učinke na neke ljude. Kada bismo njihove efekte promatrali u širem kontekstu, pronašli bismo mnogo dobrih i pozitivnih koristi na mnogim nivoima. Zapravo, shvatili bismo da su oni neophodni kako bi se osiguralo održavanje života na našoj planeti.
Stvar je relativna. Ono što je loše za neke ljude kao rezultat ovih događaja, dobro je i za druge ljude. Nije fer da čovjek bude sebičan prema tim incidentima. To bi bilo poput poslovične osobe koja prolazi pored ulice i vidi bager koji kopa zemlju, baca oblak prašine i krhotina u zrak i zaustavlja promet na ulici i vidi posljedice toga u obliku jake buke, koji pogađa lokalno stanovništvo. Ono što se događa opisuje kao loš i štetan posao, ne znajući da bager priprema izgradnju velike škole ili bolnice za liječenje bolesnih i spašavanje života.
Stvar je relativna. Čak i svjetlost, koju smatramo jednom od najvećih prednosti – bez nje ne bismo mogli ništa vidjeti i ne bismo imali život – šišmiši smatraju lošom jer dovodi do gubitka vida i sprječava ih da se kreću, i prisiljena je sakriti se u špilje i čekati mrak, što je dobro za nju. Stoga nije u redu sažeti prirodne pojave na način na koji ih ne možemo generalizirati držeći se jednog od njihovih negativnih učinaka, a zanemarujući neke velike pozitivne učinke koji se u njima kriju.
Ovo je prva stvar. Što se tiče druge stvari, mnoge prirodne katastrofe koje se danas događaju izazvane su čovjekom jer uništavaju prirodni poredak planete Zemlje. Izvođenje nuklearnih testova, vođenje ratova sa modernim, razarajućim oružjem, neuspjeh u sprječavanju dimnih plinova i ometanje prirodnih sistema doveli su do katastrofa koje danas doživljavamo i koje prijete životu na našoj planeti, [catastrophes] poput globalnog zagrijavanja, iscrpljivanja ozonskog omotača, topljenje polarnih ledenih kapa, porast nivoa mora i oskudica vode za piće, itd.
Sve ovo doprinosi nedostatku prirodne stabilnosti koja iznenada uzrokuje jednu od ovih katastrofa poput zemljotresa, poplava i uragana. Zašto kriviti Boga za to kad bismo trebali kriviti sebe i obuzdati apetite gladne novca i bogatstva na štetu preživljavanja života na zemlji.
Ostaje pitanje na koje treba odgovoriti. To pitanje glasi:
‘Dobro. Prihvatamo da prirodni i okolišni fenomeni imaju i pozitivne efekte uz neke negativne efekte, ali šta su nevini ljudi koji postanu žrtve ovih katastrofa i umru ili su povrijeđeni ili onesposobljeni učinili da to zasluže?Što je dijete učinilo da zasluži umrijeti pod ruševinama?
Odgovor na ovo pitanje može se sažeti u sljedeće točke:
Nevini uopće nisu krivi. Otkrivamo da je ono što se može smatrati zlom koja im se dogodila zapravo dobro za njih ako dobro razmislimo o tome kako je Svemogući Bog rekao:
ali može se dogoditi da mrzite nešto što je dobro za vas
Kur’an 2:217
Na primjer, osoba koja umre u zemljotresu odlazi ravno na Nebo i shvaća da je razlog njihovog neposrednog prelaska na Nebo nesreća koju je doživjela u tom suđenju, a da nisu imali bi priliku nastaviti živjeti i skreću s Božjeg puta i trpe kazne i muke. Kad ta osoba ugleda vječne nebeske blagoslove, zahvalit će se Svemogućem Bogu milion puta što ih je prošao kroz ovaj test i zemljotres kako bi mogao dobiti sve ove blagoslove.
Tačno je da dijete koje umre pod ruševinama pati u trenucima prije nego što umre. Međutim, kada pređe u ahiret i shvati da mu je, pružena prilika da nastavi živjeti i odrastati, možda odlučio ne vjerovati u Svemogućeg Boga ili skrenuti s Njegovog puta. Ovo dijete u ovom trenutku shvaća da je njegova smrt u ranoj dobi bila blagoslov ili dar koji mu je dao Svemogući Bog.
Kao što smo već rekli, nije u redu na stvari gledati usko. Moramo sagledati dno dna koji je ovaj nevin čovjek postigao smrću u prirodnoj katastrofi. Nije li ovaj krajnji rezultat milion puta veći od izlaganja paklenoj vatri i vječnosti u njemu?
U mnogim prilikama, kako se izvještava o autoritetu imama Ahl al-Bayta (mir neka je s njima), katastrofa koja je zadesila osobu predstavlja oproštenje njegovih grijeha i ispravljanje njenog puta.
Ova neposlušna, zavedena osoba (u Božjim očima) koja je, kada je zadesi prirodna katastrofa, na primjer zbog čega ne može hodati, natjera na razmišljanje o sebi, povratak na put, traženje oproštaja i svoj odnos sa Svemogućim Bogom i obnavljanje ljude kako ne bi ugnjetavali ili lišavali nekoga svojih prava.
To je bolje od toga da osoba ostane neposlušna, tako da na kraju umre u tom stanju i suoči se s vječnom kaznom, baš kao što je bolja od osobe koja nastavlja ugnjetavati druge, a da je ne pogodi ništa na svijetu što je podiže i odvodi od ugnjetavanje i aberacija.
Prirodne katastrofe, kada se dogode, služe da probude ljude iz njihove apatije i da ih shvate da za čovječanstvo ne postoji drugi izlaz osim da se okrene Bogu. Ovo je korist koja nadmašuje gubitak nekih ljudskih udova ili imovine. Sve na svijetu blijedi u usporedbi, jer to je samo prolazna faza koju ljudi prolaze u vremenskom periodu koji obično nije duži od stotinu godina.
U mnogim slučajevima, kada liječi pacijenta s rakom, doktor će biti prisiljen da mu odsječe nogu, na primjer. Ovaj čin ne možemo nazvati zlim ili štetnim, jer se liječnik usredotočuje na ono što ima prioritet i što je važnije od održavanja te noge, a to je održavanje života same osobe, jer da mu noga ostane visjeti, rak bi proširio se na ostatak tijela, što je rezultiralo gubitkom života te osobe.
Tako je i sa Svemogućim Bogom. Kada se dogodi prirodna katastrofa, ono što čini gubitkom udova ili posjeda zaista je sredstvo za zaštitu onoga što je prvo i što je važnije u njihovom životu na ovom i budućem svijetu.
Ako bismo proučavali istoriju, otkrili bismo da prirodne katastrofe, kada pogodiju čovječanstvo, igraju ulogu u stvaranju tržišta za njihov potencijal i povećanju njihove produktivnosti. Preživjeli su ti koji jačaju svoju odlučnost za napredak i uspjeh nakon katastrofe.
Iz tog razloga otkrivamo da se mnogi ljudski recidivi javljaju samo nakon katastrofa ili ratova, jer te katastrofe mijenjaju stagnirajući način života i u ljudske duše seju sjeme konkurencije i stimulacije tako da se oni usele u i unutar sfera života mogu se preseliti naprijed.
Stoga često otkrivamo da su najveći i najgenijalniji naučnici bili među onima koji su u vrijeme katastrofa pretrpjeli direktan gubitak zbog gubitka voljenih ili njihovih udova ili imovine. Tada ozbiljno razmišljaju o tome da dobrobiti čovječanstvo štiteći ih od katastrofa i ratova, a to je vrlo pozitivan cilj.
Život bez problema ili katastrofe nije ništa drugo nego stagnirajući život koji tjera čovjeka u anonimnost i rezignaciju i ne potiče ga na napredak, jer je nužnost majka izuma. Zbog toga otkrivamo da odgovorni roditelji predaju svoju djecu stvarnom svijetu sa svim problemima kako bi mogla naučiti suočavati se sa životom i u njemu ići naprijed.
Stoga odgajaju dobru i produktivnu djecu. Što se tiče roditelja koji ugađaju svojoj djeci i čine sve što je moguće da ih drže podalje od životnih nevolja, njihova djeca mogu razviti potencijal da postanu razmaženi niko i nevolje i neće se brinuti ni za što drugo osim za javne kuće i voditi javne kuće i nemaju svrhu u životu.
Ako bismo proučavali i istoriju, otkrili bismo da mnogi sistemi ljudi koji su postavljeni da vladaju ovim svijetom u skladu s pravdom i jednakošću postaju na snazi tek nakon katastrofa i ratova, jer su poput zvona za uzbunu koja čine ljudi se međusobno poštuju i grade odnose i nove sisteme kojima će vladati, a koji su izgrađeni na temeljima usmjerenim na pravdu, jednakost i ljudska prava. Katastrofe ih navode na razmišljanje o smislu zajedničkog života i potrebi da se ljudi međusobno podržavaju, rame uz rame kako bi nadoknadili gubitak života i imovine.
Ured Šejha al-Habiba