U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog,
Neka Allah blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu, i neka Njegova osuda bude na njihovim neprijateljima.
Islam nam zapovijeda da srušimo simbole laži, odstupanja i licemjerja koji su potkopali put ove muslimanske nacije i imidž naše velike religije. To je pristup koji su prihvatili njegovi uzori i pioniri, sveti nepogrešivi imami (mir neka je s njima), pravedni i pobožni među njima i učenjaci koji su bili postojani na putu istine, uprkos svim nedaćama i teškim posljedicama da je ona bila otac utvrđeno je. Mi smo dio ove tradicije.
Rafidijeva revolucija, zasnovana na odbacivanju laži, stara je gotovo koliko i muslimanska nacija. Pokret je započeo na dan Saqifaha, kada su Rafida govorili protiv simbola državnog udara, koji su se direktno protivili izričitim naredbama Svetog proroka i njegovih pročišćenih potomaka (mir neka je s njima).
Ipak, vi tvrdite da ono što radimo nije od Ahl-ul-Bayt-a (mir neka je s njima). Tada ćemo zatražiti da dostavite svoje dokaze, jer je to slučaj. S naše strane pokazali smo da je ovaj pristup zaista u skladu s njihovim učenjima i primjerom. To smo posebno pokazali tokom serije dnevnih predavanja o imamu Hussain (mir neka je s njim) emitiranih na blagoslovljenom kanalu Fadak TV tokom prvih deset dana mjeseca Muharram da su oštro diskreditirali Abu Bekra, Omara i Aišu i odbijen. To smo učinili istražujući brojne slučajeve pronađene u narativima.
Dakle, ako tvrdite da ovo što radimo nije način Ahl-ul-Bayt (mir neka je s njima), onda ste u zabludi.
Pozivamo vas da istražite ovu temu; Ne zadovoljavajte mrvicama nepotpunog, površnog znanja. Ova vrsta neznanja je upravo ono protiv čega se borimo da se uklonimo, bilo da se to nalazi u šiitskim ili sunitskim zajednicama ili onima koji tvrde da su šiiti. Potičemo vas da istražite i kritički procijenite zaključke koje vam predstavljamo. Što god smatrate korisnim, držite se toga, sve drugo možete odbiti.
Oni takođe tvrde da pokretanje predmeta nepotrebno stvara neprijateljstvo. Dajte mi primjer proroka čija misija nije izazivala loše osjećaje; Dajte mi primer. Ne postoji nijedan prorok koji je započeo svoju misiju a da nije naljutio neki dio zajednice u koju je poslan; To je bilo za očekivati. To se moglo očekivati, jer je njegova nacija bila naviknuta na određene vrijednosti, a idolopoklonstvo je bilo jedna od njih, i bilo je kruto i nije htjelo napraviti bilo kakvu promjenu. To je bilo u potpunoj suprotnosti sa poslanicom Poslanika i neizbježno bi dovelo do sukoba između Poslanika i ljudi kojima je poslan. To bi onda dovelo do krvoprolića.
Uzmimo primjer Isusa Hrista i Izraelaca, koji su, poput današnjih sunita, usvojili iskvarena vjerska uvjerenja. Religija proroka Mojsija (mir neka je s njim) promijenjena je tako da je Isus poslan da Izraelce vrati osnovama religije. Međutim, njegovi napori naišli su na neprijateljstvo i on (mir neka je s njim) i njegovi sljedbenici bili su teško progonjeni. Poslanik islama (mir neka je s njim i njegovom porodicom) i njegov zakoniti nasljednik takođe su bili progonjeni u svojim misijama.
Imam Ali (neka je mir na njega) takođe je započeo misiju reforme kako bi ispravio lažne uslove i korumpirane vrijednosti koje su vladale među muslimanskom nacijom i njenim razumijevanjem i praksom islama. Imam (neka je mir na njega) pokušao je otkloniti odstupanja koja su vlade uvele za Abu Bekra, Omara i Osmana. Iz tog razloga su protiv njega vođene tri kampanje, što je rezultiralo krvoprolićem. Braća su se borila na suprotnim stranama; Muhajir bin Khalid bin Waleed (koji je bio na strani imama Alija) borio se protiv Abd-ur-Rehmana ibn Khalida ibn Waleed-a (koji je bio na Muavijinoj strani) u bici kod Siffina. Imam Ali mogao je spasiti ljude ovog krvoprolića jednostavnim odustajanjem od svoje misije. Znao je šta će se dogoditi ako se založi za istinu, ali morao je ispuniti misiju.
Izbor je na vama: ili se odreknite religije i ona će biti izgubljena ili ćete žrtvovati svoju krv i tako spasiti religiju. Šta je važnije? Ko bi trebao da se žrtvuje? Da li bi se trebala žrtvovati religija na oltaru ovoga svijeta ili bismo trebali biti voljni i sposobni žrtvovati se za religiju? Očito bismo trebali biti spremni i sposobni žrtvovati se za religiju.
‘Ako se put religije Muhammeda poravna samo mojim ubistvom, onda me, mače, odvedite!
Ovako je pjesnik snažno prikazao filozofiju revolucije imama Huseina.
Pa neka to budu loši osjećaji! To nije moja odgovornost. Uzvišeni Allah naredio je vjernicima da pozivaju na istinu i to je moja vjernička dužnost. Kao što nam Kuran nalaže u suri Hidžr:
‘Dakle, glasno objavljujte ono što vam je naređeno i okrenite se od idolopoklonika. Dovoljni smo za vas (kao zaštita) od rugača
Kuran 15: 95-96
A koliko podsmjeha imamo danas? Nažalost, oni koji nam se rugaju ne znaju šta mi je na srcu. Imam samo nekoliko riječi za vas. Sudnjeg dana bit ćete potpuno svjesni razmjera svog prijestupa i tipa osobe prema kojoj ste bili nepravedni. Videćete to svojim očima. Ne znate šta je u mom srcu; Moja je dužnost zazivati istinu i nastojati ispraviti sve što je pošlo po zlu nakon Saqife. Kao rezultat ovih događaja, korumpirana slika religije sada je široko rasprostranjena, a religija se gleda kao put odstupanja. S tim smo u ratu.
Borimo se sa akademskim dokazima kako bismo dokazali svoje stanovište; Ovo je rat zasnovan na linijama argumenata, tvrdnjama i protivtvrdnjama. Ako bi protivnička strana ovaj rat htjela pretvoriti u stvarnu borbenu situaciju u kojoj se krv prosipa na ulicama, onda bi greška bila u radnjama i postupcima druge strane, a ne mene.
Kada je poslanik islama započeo svoju misiju, usprotivio se odstupanju. Problemi su nastali kada se pokazala da druga strana nije mogla riječima i intelektualnim dokazima ponuditi informiranu protivtužbu na svoju poruku. Jesu li bili spremni raspravljati o Poslaniku (mir neka je s njim i njegovom porodicom)? Jesu li uspjeli pružiti snažne dokaze koji govore suprotno da je njihova poganska religija istinska i pravi put? Jeste li bili spremni za ovo? Ne! Stoga su morali posegnuti za lažima i tvrditi da je Poslanik (mir neka je s njim i njegovom porodicom) pjesnik, mađioničar, luđak, itd. Ruganje i kleveta bila su njihovo oružje po izboru. Tvrdili su da je sin Abi Kabshe, siroče Abi Taliba i Abdula Muttaliba. Kad su im napori bili onemogućeni, pribjegli su fizičkom nasilju i borili se s njim mačem.
Proroku je naređeno da govori glasno i hrabro u objavljivanju svojih zapovijedi i poruka. Ako vaši protivnici žele uzeti oružje, što vas prisiljava da žrtvujete krv sa svoje strane, tada ćete biti primorani da vidite takva loša osjećanja. Druga strana je kriva, a ne vi. Moraš ići naprijed.
Imam Ali suočio se s istom neprilikom, a naš imam (neka Allah ubrza njegovo ponovno pojavljivanje) suočit će se sa istom situacijom kada se pojavi. Istorija će se ponoviti. Imam će doći da otkloni odstupanje, a ne da ratuje. Pretpostavimo na trenutak da će se uskoro pojaviti, ako Allah da. Da su ‘sunitske’ vlade, stranke i druge sekte slijedile njegov poziv i poslušale njegove naredbe, uopće ne bi došlo do krvoprolića. Ni jedna kap krvi ne bi bila prolivena.
Međutim, napetosti će eskalirati kada se imam proglasi onim kome je Uzvišeni Allah i njegov djed, prorok islama, naredio da vodi naciju i popravi stvari. Ovakav postupak rezultirat će time što će se sve đavolske snage na zemlji u obliku vlada, režima, vojski i partija okupiti u borbi protiv Imama, dovodeći ga u situaciju u kojoj će biti prisiljen na uzvrat.
Da li zaista vjerujete da bi, ako bi se imam (neka Allah ubrza njegov ponovni nastup), saudijska kraljevska porodica samo udobno sjedila prekriživši noge? Ne! Oni će uzeti oružje u upotrebu i iskoristiti svu svoju finansijsku i vojnu moć u borbi protiv Imama (mir neka je s njim). Ostatak ‘sunitskih’ režima slijedio bi njihov primjer.
Štoviše, naša kazivanja otkrivaju da će čak i neki režimi koji tvrde da je šiizam (Batris) učiniti isto. 16.000 mačeva suočit će se s imamom samo u Iraku, vičući
Vrati se, o sine Fatimin, ne trebaš nam! Koristimo Taqiju
Želimo zadržati isti koncept Taqije koju prenosi imam Sadiq (mir neka je s njima):
Reći ćete imamu (mir neka je s njim)
‘ Izazvat ćete loša osjećanja i antagonizam, loša osjećanja nam nisu potrebna, ne trebaju nam mučenja, ne trebaju nam problemi, ne želimo da ljudi umiru i ne želimo građanski rat. Zato se vrati, oh imam! Ne trebate nam, mi smo u Taqiji!
Prema imamu al-Sadiqu, ovo bi mu rekli takozvani šiiti u Iraku. To bi učinili Batrisi u Iraku, ne svi šiiti, a časni šiiti podržali bi imama (mir neka je s njim). Zaista pravoslavni, rafidijski šiiti će ga zaista podržati. Ali za grupu tražim utočište kod Allaha!
Grupa koja će imamu reći:
‘Znamo šta je najbolje za javni interes, nećemo vas pustiti da idete dalje.
Imam al-Sadiq je rekao:
Taqiya će ti biti draža u srcima od tvojih očeva i majki.
Postao si tako slab. Imam će takođe biti primoran da se ravnopravno obračunava sa onima koji su digli oružje protiv njega.
Danas se suočavamo s istom neprilikom u ovoj zemlji, jer želimo ljudima dati do znanja zaista važne stvari o historiji i religiji. Ne želim vidjeti muslimane kako umiru, a da ne znaju ko je ubio njihovog poslanika (mir neka je s njim i njegovom porodicom). Moja je vjerska dužnost otkriti istinu, a ovoj temi sam posvetio posebnu pažnju u nizu od sedam predavanja održanih u znak sjećanja na mučeništvo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Iznio sam dokaze da je Poslanik (mir s njim i njegovom porodicom) bio usmjeren protiv nevjernih Aiše i Hafse po naredbama njihovih očeva izdajnika, naime Abu Bekra i Omara, koji su se protivili Poslaniku (mir s njim i njegovom porodicom ) urotio se, otrovan i ubijen. Pokazao sam puno jasnih dokaza iz naših i njihovih izvora. Želim da istina o tome ko stoji iza najgroznijeg zločina u istoriji izađe na vidjelo i bude vidljiva svim muslimanima. To je moj cilj. Niko nema pravo da me zaustavi iz razloga što bi to izazvalo neprijateljstvo. Neka se to dogodi. Zašto bih trebao odgovarati za ovo?
Da li bih onda trebao zaustaviti svoju odbranu Proroka i potragu za istinom – što je istorijska činjenica – zbog nekolicine koji ne žele čuti i koji se tome nasilno protive? Zato ih odbranite i počnite stvarati neprijateljstva i probleme. Ubijaju i ratuju i prolivaju krv. Oni su krivi, a ne mi, oni moraju odgovarati za svoje postupke, a ne mi. Inače, ako ovu odluku želimo donijeti za sebe, kao i da se odreknemo svega što izaziva loše osjećaje i antagonizam, onda se odreknimo svega.
Razmotrimo sada trenutnu situaciju u Iraku, gdje se krvoproliće nastavlja od pada Sadama. Masakri, bombe kraj puta, eksplozije i atentati usmjereni su protiv šiita. Na osnovu čega? Jedan od razloga je činjenica da su šiiti napokon uspjeli steći političku moć u zemlji. To je nešto što Nasibi strana ne može prihvatiti.
Doista je došlo do okreta za 180 stepeni. Ista televizija koja je danonoćno emitirala Sadama Husseina sada emituje ezan:
‘Svjedočim da je Ali Allahov namjesnik’
‘Svjedočim da je Ali Allahov namjesnik’. Ne hvalim iračku televiziju, samo vam pomažem da shvatite šta su Nawasibi vidjeli u proteklih nekoliko decenija. Uključuju iračku televiziju i uspoređuju je sa Sadamovim vremenom. Danas iračka televizijska emisija kaže:
‘Svjedočim da je Ali Allahov namjesnik’
vidite televizijske gledatelje prekrivene bojama različitih prilika šiitskog kalendara. Crna za ašuru, zelena za Ghadir, crvena za uspomenu na Mubahalu ili rođenje imama (mir neka je s njim) i tako dalje. Na dan Ašure vide kako se uživo emituje emisija iz Karbale, pričajući priče o jadikovkama, ceremonijama, gužvi u rekordnom broju na skupovima i povorkama. To je nešto što oni ne mogu podnijeti.
Jedini način da se zaustavi antagonizam i masakr u Iraku je da se šiiti odreknu svog političkog utjecaja u zemlji i vrate moć Nawasibu. Ne bi bilo niti jedne eksplozije, čak ni jedne. Da, tada bi ubili svakog šiita koji se pobuni protiv njihove vlasti ili im je trn u oku. Ako biste se pobunili i pokrenuli još jedan ustanak u Iraku, ubili bi vas jer ste željeli održati strukturu moći s vama na čelu. Međutim, ako bi bilo koji ši’it sklopio savez s njima pod uvjetom da postanu njihovi poniženi robovi, prigrlili bi ih i dočekali. Većina stranke Ba’ath bili su šiiti, zar ne? Šiita je bilo čak i na rukovodećim pozicijama. Zar Sahaf nije bio šiit? Musaylima Al Sahaf, šarlatan, bio je šiit, a i mnogi drugi su bili šiiti zbog svog identiteta. Imali su visoke šiitske ličnosti u političkoj stranci koji su pozivali imama al Husseina kad god bi se održavao sastanak. Ako je bilo sastanka, i oni su prolivali suze. Ali to nije istinski šiit, a nisu bili ni ovi pravi šiiti. To su nedostojni i porobljeni ljudi. U svakom slučaju, u to vrijeme nije bilo eksplozija. U Iraku je bilo sigurno.
Na primjer, sada je sigurno u Pakistanu. Šiiti tamo žive, ali s nedostatkom ponosa i dostojanstva. Ako ikada pomisle ustati kako bi zatražili legitimna prava ili potraže pravdu za bilo koje zlodjelo ili zločin počinjen nad njima, na kraju će se suočiti sa istom situacijom kao i njihovi kolege iz Bahreina u zemlji u kojoj su većina. I to uprkos činjenici da bi država prema svim građanima trebala postupati pravedno, bez obzira na njihove ideološke stavove. Tada je alternativa šiitima u Pakistanu da žive u pokornosti i da ih iskorištavaju Nawasib i ‘suniti’. Nažalost navikli smo svakodnevno slušati da šiite zlostavlja i ubija nepravedna vlada koja se osjeća ugroženo kad god se pokuša zauzeti za njihova prava i dostojanstvo. I tako će i ostati, jer Nawasib ne može tolerirati šiite koji brane sebe ili svoju religiju i žele da žive kao nedostojanstveni, besklasni građani u svojoj zemlji pod vlašću korumpiranih učenjaka. Isti korumpirani učenjaci koji će se na ovaj ili onaj bogohulni način otvoreno ismijavati i vrijeđati svoja osjećanja na minberima svojih džamija.
Ironija je u tome što upravo ti korumpirani učenjaci nose klerikalne halje i odjeću vlastite sekte. Ali kad se šiit ustane u odbranu vlastitih uvjerenja, država – koja se nađe na putu korupcije, nepravde i tiranije prema svim svojim građanima – srušit će se na najteži mogući način. U medijima će, kad god to požele, otvoreno napadati šiitska osjećaja, a također će se u svakodnevnom životu i javnom diskursu to opijanje uma manifestirati protiv njih i svako malo pokazati svoje ružne posljedice. Ubijeni su samo šiiti oni koji se zalažu za svoja uvjerenja i legitimna prava. Niko ne ubija batrija ili sitnog prestupnika!
Ured Šejha al-Habiba