PITANJE:
Kako bi se moglo odgovoriti na pitanje o vjenčanju Omera sa Ummu Kulthum, kćerkom Alija, kad se uzme u obzir da o tome postoji priča o Sahihu, koju prenosi Hisham, sin Salima al-Jawaliqija, koji je nesumnjivo bio pouzdani pripovjedač i od branitelja svete vlasti imama (mir neka je s njima). Možete li malo osvetliti ovo, molim vas?
Molimo za vaše molitve.
Yahya
ODGOVOR:
Im Namen Allahs, des Allmächtigen, des Allbarmherzigen,
Möge Gottes Segen über Muhammad und seine Familie sein, und möge seine Verdammnis über ihre Feinde sein.
Postoje dvije tradicije koje je Hisham, sin Salima al-Jawaliqija, ispričao o braku Umme Kulthum sa Omerom (neka je Allahovo prokletstvo), a ni jedna od njih ne ukazuje na to da se brak zaista i dogodio.
Prvo predanje je od Alija, sina Ibrahima, od njegovog oca, od Ibn Ebi Umejra, od Hišama, sina Salima, i Hammada, od Zurere, koji prenosi da je Imam imao veze sa Abi Abdullahom al-Sadikom njega) iz braka Umm Kulthum rekao je:
‘To nam je bila čast koja je nasilno uzeta.’
(al-Kafi, iz al-Kulayni, svezak 5, stranica 346)
Izraz ‘Faraj’ u arapskom tekstu pripovijesti koristi se kao metafora za izraz ‘Irdh’, što znači nečija čast u odnosu na nečije ženske rođake. To je u Bihar ul Anwar proglasio Allamah Majlesi (neka Allah pusti njegovu dušu da počiva u miru).
Drugim riječima, ako bismo pretpostavili da ova tradicija nije izrečena na osnovi Taqiyye, to bi značilo:
‘Naši suprotstavljeni neprijatelji, koji su isplivali ovu izmišljenu priču (o braku), silom su uzeli čast ovim ženama. ‘
Druga tradicija, međutim, sa istim lancem kazivača kao i prethodna, dolazi od Mohammeda, sina Ebi Umayra, od Hišama, sina Salima, koji kaže da je imam Abi Abdullah al-Sadiq, mir neka je s njim, rekao:
‘Kad je [Umar] zaprosio zapovjednika vjernih, on je [the Commander] rekao:’ Ona je dijete ‘. Tada je [Umar] sreo Abbasa i pitao ga: ‘Šta nije u redu sa mnom? Postoji li problem sa mnom? ‘. Abbas je pitao: ‘Zašto?’ Umar je odgovorio: ‘Pitao sam vašeg nećaka za ruku njegove kćeri i on me odbio. Oh, kunem se Allahom, napunit ću zemljom zdenac Zamzama, uništit ću svaku čast koju imate i daću dva svjedoka koji će svjedočiti da ju je [Ali] ukrao kako bih je mogao odrubiti kako treba ruku. Abbas je zatim došao k Aliju (mir neka je s njim) i obavijestio ga o onome što se dogodilo. Zamolio je Alija (mir neka je s njim) da mu stvar da u ruke i on je slijedio njihov primjer.
(al-Kafi, iz al-Kulayni, svezak 5, stranica 346)
Ako bismo pretpostavili da ova tradicija takođe nije izrečena na osnovu Taqije, tada bismo otkrili samo da je imam Ali (mir neka je s njim) Abbas pustio Omera da se obračuna s bezobraznošću i drskošću Omera nego što je to učinio (prema njenoj Volji) inzistirao na braku. To znači da ne bismo pronašli dokaze da se brak zaista i dogodio. To je dovelo do toga da su neki učenjaci zaključili da se Omar nije mogao oženiti Ummu Kulthum (mir neka je s njom), jer otkako je imam Ali (a.s.) stavio stvar u Abasove ruke, Abbas je odgodio Brak nakon što je Omer povjerovao oženio bi ga Umm Kulthum (mir neka je s njom). Za to vrijeme je Omera (neka je Allahovo prokletstvo na njega) ubio Ebu Lulua (Allah bio zadovoljan s njim). To znači da je Umar ubijen prije nego što se mogao oženiti Ummu Kulthum (mir neka je s njom).
Ovo se temelji na pretpostavci da prethodne dvije tradicije nisu izgovorene na osnovu Taqiyya iz sigurnosnih razloga; U suprotnom, postoji velika razumna mogućnost da su to bili oni. Iz razloga što su nas naši imami (mir neka je sa njima) savjetovali da, da bismo bili sigurni da li je određena tradicija koja im se pripisuje istina ili ne, to bismo trebali potražiti u knjigama njihovih protivnika. Ako ga pronađemo u njihovim knjigama, trebali bismo ga odbiti, jer je ili lažiran ili rečeno pod Taqiyyom (tj. Da bi se zaštitio od nasilnika).
A budući da smo izvorno pronašli tradiciju u vezi s brakom Umme Kulthum sa Omerom (neka je Allahovo prokletstvo) u knjigama naših protivnika, vrlo je vjerojatno, prema savjetima naših imama, da su te tradicije pogrešno pripisuju imamima (mir s njima) i u njihovu valjanost se stoga može sumnjati.
U svakom slučaju, čak i ako bismo pretpostavili da dvije prethodne tradicije nisu bile izrečene pod Taqiyyom, a njihova interpretacija bila je ono što su protivnici Ahlul Bayt tvrdili da je istina, tada bi dokazali činjenicu da je Umar bio zapovjednik kojem je vjernik prijetio da će ga uništiti žig koji je odredio Allah (tj. Zamzam) i odsjekao desnu ruku zapovjednika vjernika (mir neka je s njim), nakon čega je imam Ali (mir s njim) prisilno položio u ruke svog ujaka Abasa.
Oni bi također demonstrirali činjenicu da je lady Umm Kulthum (mir neka je na nju) morala prisilno prihvatiti ovaj brak radi religije, baš kao što je i Lady Asiya, kći Muzahima, morala žrtvovati kad je prihvatila da se uda za tiranskog faraona ( neka je na njega Allahovo prokletstvo).
Neuki protivnici Ahlul Bayt letjeli su s radošću zbog ove dvije tradicije za koje su vjerovali da mogu dokazati brak njihovog gospodara Omera s Umm Kulthum. Da su obraćali više pažnje na činjenicu da bi dokazivanjem ovih tradicija samo dokazali činjenicu da je njihov gospodar Omar silio silnika koji je prisiljavao žene da se udaju za njega bez pristanka staratelja.
Ured Šejha al-Habiba