PITANJE:
Slušajte, šejhu, kažete da Imam Ali nije ubio Omara nakon što je oskvrnio svetost njegovog doma, supruge i djece samo zato što mu je Allahov Poslanik naredio da bude strpljiv. Da budem iskren, takav razgovor nije nimalo uvjerljiv za neutralnu osobu. Dužnost je svakog vjernika da brani svetost svog doma i porodice, a ako pritom umre, ionako će umrijeti mučenikom. Pa kako možete tvrditi da je Allahov Poslanik zapovjedio Aliju da bude strpljiv s onim koji je oskvrnio svetost svog doma, porodice i djece? Da li bi razumna osoba rekla tako nešto ?!
Svaki plemeniti musliman bio bi obavezan da ubije Omara tokom takvog incidenta, posebno nakon što je Omar ubio Mohsina – kako vi tvrdite – pa kako je Allahov Poslanik mogao zabraniti Aliju da obavlja takvu legitimnu dužnost? Tako mi Allaha, molim vas, odgovorite mi, šejhu!
Takođe, kažete da je imam Ali bio vrlo snažan i moćan i imao je sposobnost da sam ubije sve svoje neprijatelje! Zašto onda to nije učinio ?! Zar Allah ne kaže:
‘Zato se borite na Allahov način – bit ćete odgovorni samo za sebe – i hrabrite vjernike. Možda će Allah zadržati nasilje onih koji ne vjeruju. Allah je jači u nasilju i kazni. ‘.
Kur’an 4:85
To znači da će se samo nametnuti!
Pa zašto bi onda trebao čekati da se ispuni potreban broj od 40 ljudi – kako vi tvrdite – iako je on jedini u stanju da pravdi? I nije li obrana Ahlul-Bayta obaveza neovisna o pitanju Kalifata?
Pretpostavimo da se slažem s vama da mu je Allahov Poslanik naredio da šuti po pitanju kalifata jer je morao čekati narodnu podršku – s najmanje 40 ljudi (iako ne znam zašto baš 40 ljudi, a ne znam znati dokaze koji pokazuju i ovaj iznos) … Ali nije li odbrana vlastite supruge i njene svetosti, te svetost njegove kuće i djece, neovisna o pitanju kalifata? Nije li dužan nastaviti braniti svoj dom, suprugu i porodicu čak i ako bi to moglo dovesti do njegove smrti?!
Ako se slažemo da se čini logičnim da je šutio po pitanju kalifata dok se ljudi nisu okupili oko njega da ga podrže … onda mi recite kako može biti logično da nije odgovorio na skrnavljenje svetosti svog doma i svetost Fatime i njenih sinova? Da li je musliman dužan čekati podršku 40 muškaraca prije nego što može odbraniti vlastito domaćinstvo?! Da li bi razumna osoba rekla tako nešto ?! Nadam se da ćete mi dati dovoljan odgovor.
Sunit .
ODGOVOR:
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog,,
Neka Allah blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu, i neka Njegova osuda bude na njihovim neprijateljima.
Imamo dva odgovora na pitanja koja ste postavili u svom pismu. Jedan od njih je kritičan, drugi analitičan.
Što se tiče kritičnog odgovora, stvari koje su se dogodile tokom napada Bakri Omarija na kuću Alija i Al-Zahre (Allah neka blagoslovi njih i njihove porodice) takođe su se dogodile tokom napada na kuću Osmana i njegove supruge Na ‘ila kad su muslimani izbili i pobunili se protiv njega. U vlastitim izvorima izvještavate da Osman nije ni prstom mrdnuo, nije zaštitio sebe i svoju porodicu, niti se suočio s onima koji su provalili u njegov dom i okaljali čast njegovih supruga i porodice – tvrdeći da je Allahov Poslanik Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu) naredio mu je da šuti. Zašto onda, kad je Uthman u pitanju, nešto slično logično prihvaćate i vi, ali kada je u pitanju Ali (neka je mir na njega), to odbacite!
O napadu na Osmanovu kuću Ibn al-Athir iznosi sljedeće:
Kad su to vidjeli, pojurili su na vrata i niko ih nije spriječio da dođu do njih. Vrata su bila zatvorena i nisu mogli proći kroz njih pa su donijeli vatru i spalili je zajedno s malim krovom na vratima. Ljudi iz kuće ustali su dok se Osman molio i nedavno počeo učiti Sure Tahu. Ono što je čuo (izvan kuće) nije ga odbilo (od onoga što je radio), niti je pogriješilo (u čitanju), niti je mucalo. Kad je završio, sjeo je pored Kurana da čita iz njega. Pročitao je:
‘Oni kojima je narod rekao:’ Ljudi su se sigurno okupili protiv vas, zato ih se bojte ‘. Ali to im je ojačalo vjeru, pa su rekli: ‘Ljudi su se okupili protiv vas: Allah nam je dovoljan i najveći je zaštitnik.:
Kur’an 3: 174
Tada je rekao onima koji su bili u kući s njim:’ Allahov Poslanik (neka je Allahov blagoslov na njega) sklopio je savez sa mnom i ja ću biti strpljiv. Ovi ljudi ne pale vrata bez da traže nešto veće. Spriječavam da iko bude ubijen ili umiješan u borbu. Sprečavam bilo kog muškarca da izazove ubistvo nekoga ili da se upusti u borbu.
Al-Kamil fil-Tareekh, Ibn al-Athir, svezak 2, str. 17
Ibn Khaldoun pripovijeda:
‘Tada su ga bezumni ljudi zgazili. Jedan od njih ga je udario, nakon čega je njegova supruga Na’ila pala na njega i rukama se zaštitila od udaraca. Jedan od njih udario ih je mačem po prstima, a zatim su ga ubili, a krv mu je potekla Kur’anom.
Tareekh Ibn Khaldoun, svezak 2, stranica 150
Ibn Kathir pripovijeda:
‘Al-Ghafiqi, sin Harba, prišao je Mohammadu, sinu Ebu Bekra, i udario ga gvožđem u usta i udario Kuran koji mu je bio među rukama. Nakon toga se Kuran okrenuo i ponovo pao u ruke Osmana (neka je Allah zadovoljan s njim) i njegova krv je počela teći. Sawdan, sin Hamranov, htio ga je napati mačem, a Na’ila ga je pokušala zaustaviti, pa joj je on odsjekao prste i ona je pobjegla. Zatim ju je lupnuo rukom po stražnjem dijelu i rekao: ‘Ima veliku zadnjicu! Zatim je udario Osmana i ubio ga. ‘
Al-Bidaya wal-Nihaya, napisao Ibn Katheer, svezak 7, stranica 210
Al-Tabari priča:
‘Sawdan, Hamranov sin, došao je da ga pretuče, nakon čega se Na’ila, kći Farafisa, nasrnula na njega i zaštitila se rukama od mača. Tada ju je namjerno udario i odsjekao joj prste, a prsti ruke su joj bili odsječeni. Tada je pobjegla, a on joj je stavio prste na propalicu i rekao: ‘Ima veliku propalicu! Zatim je udario Osmana i ubio ga. ‘
Tareekh al-Tabari, svezak 2, stranica 676
Tako možete vidjeti kako Uthman ostavlja napadačima da mu spale vrata, provale u njegovu kuću i ukaljaju čast svoje žene, čak joj i odsjeku prste. Takođe, jedan od njih dodirnuo joj je klošar i ponizio je rekavši:
Ima veliku propalicu!
Ipak, Osman je šutio, kao da ima ptice na glavi, i odrekao se da zaštiti sebe i svoju čast! Njegov argument da to nije učinio bio je:
Allahov Poslanik, sklopio je savez sa mnom i ja ću biti strpljiv zbog toga.’
Ne možete reći: ‘Napad na njegovu kuću dogodio se iznenada i Uthman nije bio svjestan što se događa. Da je znao, tada bi se sigurno suočio s napadačima i spriječio ih da naštete sebi, suprugama i djeci.
Jer tada ćemo reći: Ne, nije to bio iznenađujući napad. Bio je dobro svjestan da će se napad dogoditi jer je bio opkoljen četrdeset dana – kako su spomenuli povjesničari – i svjedočio je da su palili vrata njegove kuće i spremali se da napadnu to mjesto, i dobro je znao da su ih Namjeravao da ga ubije nakon ovoga. Ipak, nije im se suprotstavio niti uzvratio. Umjesto da je spriječio bilo koga da mu pomogne i zaštiti ga, govoreći:
Ovi ljudi ne pale vrata bez da traže nešto veće. Spriječavam da iko bude ubijen ili umiješan u borbu. Sprečavam bilo kog muškarca da izazove ubistvo nekoga ili da se upusti u borbu.
Ne može se reći: ‘Skrnavljenje časti njegove supruge dogodilo se nakon što je ubijen. Da se to dogodilo pred njegovim očima, tada bi se sigurno borio i nikada ne bi prestao.
Jer tada ćemo reći: To što vi kažete je neistina, jer je to u suprotnosti sa gore citiranim pričama, koje jasno govore da je on ubijen nakon što ga je Na’ila pokušala zaštititi i da su joj zbog toga odrezani prsti. Tako je zapravo bio svjedok onoga što se dogodilo njegovoj ženi i svojim očima vidio kako je dodiruju njezinu klošaru. Pored toga, iako je potpuno svjestan da bi čudni muškarci napali njegovu kuću, on također zna da je čast njegovih žena ukaljana. Pa zašto joj je pustio da uđe?! A zašto nije podigao mač da brani sebe i svoju čast?!
Isti odgovor koji imate na pitanje zašto je Osman šutio, imate i na pitanje zašto Zapovjednik vjernih (Allah ga blagoslovio) to nije učinio, Omar i njegova zla banda – kako vi tvrdite, i tako dalje nešto je zaista netačno – suprotstaviti se dok napadate njegovu kuću svađajući se s vama koristeći svoje vlastite standarde i principe.
Pored toga, postoje dvije velike razlike između dva incidenta. Prvo je: Prepad na kuću Alija i Al-Zahre (Allah ih blagoslovio) oboje se dogodio iznenada, za razliku od prepada na kuću Osmana i Na’ile, koji se dogodio nakon duge opsade, tokom koje se Osman povukao u strahu u vlastitoj kući i čekao je pomoć od Muavije.
Druga razlika je ono o čemu ćemo raspravljati u našem analitičkom odgovoru: tokom incidenta s napadom na Poslanikovu kuću, Ali (blagoslovio ga je Allah) ustao je poput ljutitog lava nakon što je čuo El-Zahru (Allahov blagoslov) na njoj) čuo dozivanje u pomoć na vratima. Tada je zgrabio Omarovu odjeću, bacio je na zemlju i udario u nos i vrat, sjeo na prsa i pokušao da ga ubije. Međutim, podsjetio je na savez koji je sklopio s Allahovim Poslanikom (neka je Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu) i rekao je:
‘O sine Sahhakov! Od strane onoga koji je Mohammeda (neka je Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu) počastio poslanstvom, da nije objavljena Allahova knjiga i savez koji sam sklopio s Allahovim Poslanikom, tada ne bih znao da vi došao bi u moju kuću!
Kitab Sulaym, sin od Qais al-Hilalija, Strana 387
Pa ko će reći da zapovjednik vjernika (Allah ga blagoslovio) nije branio svoju suprugu, kćer Allahovog poslanika (Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu)? Zaista, zapovjednik (neka je mir na njega) ustao je kako bi spasio i zaštitio svoju ženu nakon što je čuo njene krikove. Spremao se i da ubije Omara ako se ne sjeća Poslanikove volje. Niti je šutio, niti je samo sjedio i gledao cijeli incident – neka Allah zabrani! Incidenti koji su prethodili stvarnom napadu na njegovu kuću dogodili su se iznenađujuće i užurbano nakon što je situacija iznenada došla toliko daleko da su loši gadovi upali u kuću.
Što se tiče pitanja:
Što se tiče pitanja, ‘Zašto se Ali (Allah ga blagoslovio) nije osvetio Ebu Bekru i Omaru (Allah ih prokleo)?
Odgovor je: On (neka je mir na njega) zapravo je to pokušao učiniti. Međutim, imali su grupu ljudi koja im je pomagala dok je on bio sam, pa je morao pozvati brojne muškarce da im se suoče. Zapovjednik vjernika (Allah ga blagoslovio) zapravo je pokušao okupiti ljude radi ovoga, i pozvao je ljude da mu se zakunu u vjernost kako bi izvršio džihad protiv nasilnika. Međutim, četrdeset ljudi potrebnih za pobjedu nije postignuto. Zapovjednika vjernika njegov brat, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naučio je da ne može postići pobjedu ako nema toliko ljudi koji će ga podržavati.
Sulajm, sin Kaisa, pripovijeda da je Ašat, sin Kajisa (Allah ga prokleo) rekao zapovjedniku vjernika (neka je mir na njega):
Šta te spriječilo, sine Abi-Talibov, kada je brat Taima, sina Murre, i brat sinova Adija, sina Ka’ba, i brat sinova Umaje, zavjetovali su se na vjernost da se bore i udaraju mačem? Niste nam držali hutbu otkako ste došli u Irak, a da niste rekli prije nego što ste napustili propovjedaonicu:’Tako mi Allaha, ja sam jedan od ljudi koji ima najveću vlast nad ljudima i još uvijek sam potlačen otkad je Allah uzeo Mohammeda ( neka Allah blagoslovi njega i njegovu porodicu) za sebe. Šta vas je spriječilo da udarate mačem dok ste bili ugnjetavani?
Ali (mir neka je s njim) rekao mu je: ‘O sine Kaisov! Čujte odgovor: U tome me nisu spriječili kukavičluk ili nespremnost da upoznam svog Gospodara i neznajući da je ono što Allah ima za mene bolje od ovog svijeta i življenja na njemu! Međutim, ono što me je spriječilo da to učinim je zapovijed Allahovog Poslanika (Allah ga blagoslovio) i njegov savez sa mnom. Allahov Poslanik (neka je Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu) rekao mi je šta će mi ovaj narod učiniti nakon njega … Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, čime ćeš me zakleti kad se to dogodi? Rekao je, ‘Ako nađete pristalice, zanemarite ih i borite se s njima. A ako ne pronađete sljedbenike, sklopite ruku i zaštitite krv dok ne pronađete sljedbenike koji podržavaju vjeru, Allahovu knjigu i moju tradiciju
Kitab Sulaym, strana 214
Preneseno je na osnovu autoriteta Salmana al-Farsija al-Mohammadija (neka je Allahovo zadovoljstvo na njega) koji je rekao:
‘Kako se bližila noć, Ali je nosio Fatimu na magarcu i uzeo ruke svoje dvojice sinova, Hassana i Huseina (mir neka je s njima), i nije ostavio nijednog od pratilaca Allahovog Poslanika (mir neka je s njim i njegovom porodicom), osim ako nije došao u njegovu kuću i pozvao ih od Allaha da vratiti mu pravo na njega i pozvao ju je da pomogne. Niko mu nije odgovorio osim nas četvorke.
Salman, Abu-Dharr, Miqdad and Zubair
Obrijali smo glave i žrtvovali se da bismo mu pomogli, a Zubair mu je pružio najveću podršku.
Kitab Sulaym, strana 146
Kaže se da je zapovjednik vjernih (neka je mir na njega) rekao Ebu Bekru i Omeru (Allah ih obojicu prokleo):
Zaista, tako mi Allaha, da je četrdeset ljudi koji su mi bili vjerni bilo odano meni, tada bih se sigurno borio protiv tebe za ime Allaha!
Kitab Sulaym, strana 275
Iz izvora Bakri citira se sljedeće: Ibn Abil-Hadeed rekao je:
‘Mnogi izvještači izvještavaju da je nakon dana Saqife bio povrijeđen i prekriven tamom, te da je zvao i vikao u pomoć dok su ga (neki) ljudi vidjeli kako ga podržavaju i mu se zakleo na vernost i da je dok je pokazivao na grobnicu (Poslanika) rekao: ‘O sine moje majke! Ljudi su mislili da sam slaba i htjeli su me ubiti! I da je rekao: ‘O Ja’far! Danas nemam Džafera koji bi mi pomogao! O Hamza! Danas nemam Hamzu da stoji uz mene! ‘
Sharh’ Nahj-ul-Balagha, od Ibn Abil-Hadeed, svezak 11, strana 111. Ibn Qutayba Al-Imama wal-Siyasa, svezak 1, strana 31.
Uz to, Bakri su prenosili:
Uz to, Bakris je izvijestio: ‘Kada je Ali (mir neka je s njim) nakon dana Saqife i događaja tog dana pozvao muslimane u pomoć, i dok je te noći bio u jednoj od Fatime na nju) Magarac i njezina dva sina bili su između magarećih nogu, dok je Ali, a.s., upravljao magarcem, pokucao je na vrata Ensara i drugih i zatražio pomoć i podršku. Odgovorilo mu je četrdeset ljudi, pa ih je natjerao da se zakunu u vjernost smrti i naredio im da se probude sutradan ujutro nakon brijanja glave i donošenja oružja. Sljedećeg jutra niko drugi do četvorica ostali su mu odani (mir neka je s njim): Zubair, Miqdad, Abu-Dharr i Salman. Zatim je otišao k njima noću, a oni su rekli: ‘Ići ćemo s vama ujutro’. Ali niko drugi do četvorica nije došao, a isto se dogodilo i treće noći. Zubair je bio jedan od njih koji mu je najintenzivnije pomagao i najslušniji među njima koji su ga podržavali. Obrijao je glavu i prišao mu nekoliko puta s mačem na vratu, a to su učinila i ostala trojica. Međutim, Zubair je bio najistaknutiji među njima ‘.
Sharh’ Nahj-ul-Balagha, od Ibn Abil-Hadeed, svezak 11, strana14.
Rezimirajući pripovijesti, možemo razumjeti da je Ali, Allah ga blagoslovio, počeo okupljati ljude kako bi se osvetio Abu Bekru i Omaru i vratio pravo rukovodstva kojem pripadaju. Tada su mu se zakleli na vjernost četrdeset ljudi koji su se zakleli da će ići u bitku s Abu Bakrom i Omarom i njihovom nasilnom bandom.
Ali samo su mu četvorica ostala vjerna, pa je bio prisiljen da se povuče iz borbi. Stoga je tvrdnja da se nije pokušao boriti protiv uzurpatora i kriminalaca pogrešna. Dalje, izvinjava se (neka je mir nad njima) što se kasnije nije borio s njima, jer nije imao podršku četrdeset ljudi, što je dovoljan broj ljudi potrebnih za izlazak u bitku kako bi izvukli po naredbi Allaha (uzvišen je ) i Njegovog Poslanika (Allahov blagoslov na njega i njegovu porodicu).
Ovaj čin je u stvari sličan činu Allahovog Poslanika (neka je Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu) kada se odrekao borbe s Kurejšima prije bitke na Badru, uprkos činjenici da su Kurejšije počinili nekoliko zločina nad muslimanima. To je učinjeno samo iz razloga što nije postignut potreban broj pristalica – tačnije 313 muškaraca. Nakon što je postignut ovaj broj, Allahov Poslanik (Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu) proglasio je džihad prema Allahovoj zapovijedi (Uzvišen je On)
Dakle, niko ne smije reći: ‘Zašto četrdeset? Jer mi kažemo: Allah (Uzvišeni) je taj koji odlučuje. Kao što je odlučio da je potrebno 313 ljudi prije nego što krene u bitku s Kurejšima, tako je također odlučio da je potrebno četrdeset ljudi prije nego što krene u bitku s Abu Bekrom, Omarom i licemjerima. Sve dok nije ispunjen uvjet prije ratnih napora – naime potreban broj pristalica – borbe su zabranjene. Mnogo je primjera takvih stanja u životima proroka i njihovih sljedbenika (neka je mir na njih). Allah je taj koji zna najviše o tome šta je od koristi njegovom stvaranju; Ne treba ga pitati za ono što čini, već od njegovog stvaranja treba tražiti ono što radi. Dakle, niko ne može prigovoriti Allahovoj presudi (On je divan i uzvišen).
Što se tiče pitanja:
Zašto Ali, nije iskoristio divnu silu koju mu je Allah dao (uzvišen je) kad samo on ima snage da se bori protiv Ebu Bekra i Omera?
Odgovor je: Nije mu bilo dozvoljeno da to učini. Dalje, Allahov Poslanik (Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu) ima čudotvornu moć mnogostruko veću od snage zapovjednika vjernika (neka je mir na njega). Ipak, on nije koristio ovu moć tokom svojih ratova i bitaka, a borio se sa svojim ljudima i čak izgubio u bici kod Uhuda. Bilo bi mu dovoljno (neka Allahov blagoslov počiva na njemu i njegovoj porodici) samo da zatraži od Allaha da protrese zemlju pod nogama svojih neprijatelja, pri čemu je mogao lako pobijediti svoje neprijatelje ne pozivajući svoje ljude u borbu a zatim morao gledati kako bježe iz bitke.
Međutim, suzdržao se od molbe da Allah na ovaj način porazi svoje neprijatelje jer je Allah (Uzvišeni je On) želio da stvari između njegovih saveznika i Njegovih neprijatelja budu na prirodan način, a ne na čudesan način, tako da On zna one koji su se borili i ostali strpljivi, a takođe i oni koji su prekršili zalog i nisu ispunili zakletvu. Zamislite da li je Allah (veličanstven i uzvišen) dopustio svojim prorocima ili saveznicima da se uvijek koriste čudesnim sredstvima u borbi protiv svojih neprijatelja; Ne bi bilo suđenja ljudima! Kako se mogu ljudi privesti pravdi kako bi se vidjela njihova odanost zakletvi koju su položili Allahu ako ih se ne pozove u rat i provjeri njihova odanost?
To je Ali učinio (neka je mir na njega) podvrgavajući se Allahovoj zapovijedi (uzvišen je); Pozvao je ljude da se bore da postignu pobjedu za istinu i pravdu i da se osvete za Allahovog Poslanika i njegovu čistu kćerku (Allah ih blagoslovio i njih i njihove porodice), ali ljudi su mu okrenuli leđa i niko osim četvorice muškaraca nije odgovorio njega. Šta može učiniti kada mu Allahova naredba i Njegov poslanik zabranjuju borbu (Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu)? Legitimni prioritet za njega je da se zaštiti od zla prije svega.
Sam Veliki poslanik (neka je Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu) nije se osvetio onima koji su ga pokušali ubiti odgurnuvši njegovu kamilu s planinskog prevoja iz straha da bi ljudi mogli reći:
Dok je Mohammed sa svojim drugovima pobjeđivao, počeo da ih ubija.
Zapovjednik vjernika (mir neka je s njim) učinio je isto, jer svi čisti ukućani (Allah ih blagoslovio) ne čine se samo žrtvuju za Allaha, pa se zato vide kako se žrtvuju i strpljivi su prema onima koji ih liječe nepravedno – sve dok nije ispunjen uvjet odbojnosti – i čekajte Allahovu zapovijed i osvetu.
Dalje, ajet koji ste citirali u prilog svom argumentu je van konteksta, jer su upute date u ajetu posebno za Allahovog Poslanika (Allah ga blagoslovio) i ne za sve. Nijedan islamski pravnik nikada nije rekao da se ova uputa odnosi na sve ljude općenito, tako da može postati obavezno da se svi sami bore protiv cijele vojske! Štaviše, ova uputa je obavezna samo u onim prilikama kada se od Allahovog Poslanika (neka je Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu) treba boriti. Na primjer, postoji nekoliko prilika kada nije napustio domovinu da bi se borio, na primjer za vrijeme Usamine kampanje protiv Rimljana. Zašto se nije borio iako mu stih jasno nalaže da se bori?
Ako ste dali sljedeći odgovor:
Bio je bolestan i zato je imao izgovor da se ne bori
Tada ćemo vam dati sličan odgovor: pod pretpostavkom da se uputstva data u stihu odnose na sve ljude općenito, onda je vaš argument i dalje nevaljan. Jer čak i ako se složimo da je uputa općenita, Ali (neka je mir na njih) i dalje se ne razlikuje od Allahovog Poslanika (Allah blagoslovio njega i njegovu porodicu); Također se opravdava što nije sudjelovao u tučnjavi jer uvjet borbe nije bio ispunjen. Stoga, kao što ni Poslanik nije bio obavezan da se bori za vrijeme Usamine kampanje, tako ni Ali nije bio dužan da se bori za vrijeme uzurpacije njegovih prava.
Upute date u ovom ajetu posebno su namijenjene Poslaniku, kao što je rekao naš imam al-Sadiq (Allah ga blagoslovio):
Allah je uputio Allahovog Poslanika (neka Allah blagoslovi njega i njegovu porodicu) da učini nešto što je tražio ništa od Njegove kreacije. Naložio mu je da izađe sam protiv svih ljudi (u borbi) ako ne može naći grupu za borbu pored sebe. Nikom nije naložio da učini nešto slično, bilo prije ili poslije njega. Zatim je izrecitirao taj stih.
Al-Kafi, od Al-Kulayni, svezak 8, strana 275
Ured Šejha al-Habiba
