PITANJE:
U prošlosti sam gledao jedno od vaših predavanja na kojem ste spomenuli izvještaje Anasa bin Malika (Allah ga blatio), u kojem se govorilo da je poslanik Muhammed (sawa) nekim ljudima odsjekao ruke i noge i stavio nokte u njih. Nemuslimani koji se protive islamu uvijek se vole služiti ovim narativima jer žele pokazati svijetu da je Poslanik (sawa) bio mučitelj (od toga tražim utočište kod Allaha).
Pronašao sam hadis u al-Kafiju koji takođe spominje sličnu priču; Na primjer, kaže se da je Poslanik (sawa) primijenio kaznu na ove ljude tako što su im odsječene ruke i noge. Da li prihvaćate ovaj hadis Ya Šejh? Jer će možda Bakri reći
‘Kako ćete koristiti priče iz naših knjiga protiv nas, a imate i da je Poslanik (sawa) odsjekao ljudima ruke i noge?
A kršćani i Jevreji koji se protive islamu mogu reći:
‘Kako je vaš prorok prorok milosrđa kad ljudima odsječe ruke i noge; nije li ova vrsta kazne poput mučenja?
Proučavao sam islamski sistem zakonskog kažnjavanja Šejh, ali želim pronaći najbolji odgovor za razgovore s nemuslimanima, jer su ovi narativi na engleskom jeziku i koriste se protiv nas.
Hvala.
ODGOVOR:
U ime Allaha, Samilosnog, Samilosnog,,
Neka Allah blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu, i neka Njegova osuda bude na njihovim neprijateljima.
Postoji razlika između mučenja i utvrđenih islamskih zakonskih kazni. Poričemo prvo, a ne drugo. Zbog toga kažemo da Poslanik nije ljude tjerao u oči, jer je ovo neopravdan primjer mučenja. Što se tiče odsijecanja ruku i stopala – ako je to istina – onda je ova kazna spomenuta u Allahovoj knjizi, a svrha uspostavljenih zakonskih kazni je odvraćanje. Pogreška je što neki ljudi ignoriraju ovu poentu. Relativnost odvraćanja ovisi o situaciji i društvu ljudi i njihovoj krizi; ono što se nekim ljudima može odbiti, a možda i drugima, a ono što se u jednom trenutku može odbiti u neko drugo vrijeme, i tako dalje.
U sigurnom i jednostavnom društvu, poput ostrva s tihim ostrvima, novčane kazne mogu biti dovoljne da spriječe počinjenje i ponavljanje zločina. U složenom društvu u kojem vlada haos i kriminal, takvo kažnjavanje je nedovoljno i treba ga pooštriti kao odvraćanje. Na primjer, na Islandu smrtna kazna možda neće biti potrebna, ali za zemlju poput Somalije glupo je zamisliti da se tamo zločini mogu zaustaviti bez odvraćajuće kazne poput egzekucije.
A ponekad i sama egzekucija nije odvraćajuća, jer danas vidimo da ta kazna nije dovoljna da odvrati barbare od pridruživanja ISIS-u zbog borbe do smrti ili izvršavanja samoubilačkih misija, i ne vide ništa loše u tome što ionako rade bilo da im pucaju u glavu , obješen ili čak udaren strujom. Dakle, mora postojati neka vrsta smrtne kazne koja djeluje odvraćajuće. Moguće je da se ovdje kazna može izreći odsijecanjem ruku i nogu tako da se varvari odvrate i ne uđu u ISIS.
Generalno, nemogućnost postizanja adekvatnog odvraćanja od ozbiljnih i opasnih zločina predstavlja prijetnju čovječanstvu, posebno kada se ti zločini pretvore u trajnu seriju i rašireni teroristički fenomen. Ako pretpostavimo da ćemo primjenom (islamske kazne) spasiti živote hiljada nevinih ljudi i poštedjeti ih boli, ako zauzvrat pretrpimo nekolicinu već krivih, onda intelekt to prihvaća. U suprotnom, hoće li čovječanstvo i dalje biti u stanju odvratiti teroriste i kriminalce pod izgovorom da im ne želimo nauditi? Da li čovječanstvo znači dopustiti da se patnje hiljada nevinih ljudi nastave pod izgovorom da ne želimo da teroristi budu kažnjeni?
Plemeniti prorok, neka je mir i blagoslov Božji, živio je u socijalnom okruženju u kojem su dominirali terorizam, zločin, bezakonje i sigurnosni kaos. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da ga pretvori u sigurno i mirno okruženje uređeno zakonom. Ovaj cilj ne bi mogao biti postignut bez oštrijih kazni. Ipak, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njegovi čisti potomci) uvijek je opraštao zločincima, ali u okviru mudrosti u kojoj su psihološki neko vrijeme bili spriječeni da nastave sa svojim zločinima. Ubistvo Arenine – ako je istina – bila je primjena neophodne fiksne zakonske kazne, odnosno nužnog odvraćanja. Kaže se da su ubijali nevine muslimane, a postoje izvještaji da su mučili muslimanskog ovčara na isti način na koji su mu odsjekli ruke i noge. S krajnjim prezirom tih zločinaca nagradili su one koji su bili dobri prema njima takvim zlostavljanjem i ugrizli ruku koja im je pružala ruku u dobrotvorne svrhe.
Kazne poput odsijecanja ruku i nogu bile su tada neophodne da bi se ti zločinci pomirili sa društvom i okolinom u kojoj su živjeli, posebno kada je trebalo odmazde zbog njihovih zločina. Međutim, što se tiče odsjaja očiju noktima, čak i u odnosu na ovo okruženje, to se može smatrati samo vrstom neopravdanog ili sadističkog mučenja. Kao da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije želio postići cilj odvraćanja, već samo mučenja. Naravno, on je daleko iznad toga, i iz tog razloga su naši imami (mir neka je s njima) uklonili ovu njegovu lažnu sliku.
Sve ovo govorimo pod pretpostavkom da je pouzdanost pripovijesti pouzdana za nas po tom pitanju. Inače, rasprava je sjajna za nas iz naših priča, izvorno citiranih iz knjige Aban, sin Osmanov, u Al-Maghāzīju i onoga što govori o Abu Salehu od Ibn Abbasa i onoga što govori o Abu Salehu od Abu Abdillah al-a -Sadiq (mir neka je s njim) rekao je. Ako se vratimo izvorima naših protivnika, nalazimo ovu pripovijest koju je ispričao Ibn Abbas, kao u knjizi Nīl al-Awtār, Shawkānī, svezak 7, stranica 197. Stoga se vjeruje da se pojava zbunjenosti dogodila u lancima pripovijesti u Abanovoj knjizi, kao i zabuna između pojedinca Abu Saleh Bazana kojeg je izvijestio Ibn Abbas i Abu Saleh Al-Ajlan, imama al-Sadika ( Mir neka je sa njim) izvijestio. U starim knjigama ima mnogo primjera za to, što nije nepoznato.
Štaviše, takav narativ, koji je u skladu s onim što su pripovijedali „suniti“ i čija se tema vrti oko Anasa, sina Malika, nije snage da izdrži šijitsku pripovijest, koju ima al-Saduq sa svojim lancem izvijestili su kazivači od imama al-Baqira (mir neka je s njim), a što Anas odbacuje i poriče da je Poslanik (neka Allah blagoslovi njega i njegovu porodicu) legalizirao mučenje. Međutim, ako se ovaj šijitski narativ odnosi na incident Arenin ili Bani Dhubba, odbijanje bi bilo tačno.
Ured Šejha al-Habiba
